Bogatstvo (repriza)
Čitam danas tele tekst i ugledam
meni jaaaako dragu imformaciju. U Rvatskoj ima preko trista tisuća
nezaposlenih. Što je zapanjujuće malo. SAMO trista tisuća nezaposlenih ima
privilegiju bit nezaposlen. Baš je to dobro.
Šta misle ti nezaposleni? Šta oni
oće? Da ih se zaposli. Pa jesu li oni normalni? Ko je danas vidijo radit. Jer
da rade bili bi zaposleni. Brez plaća. Pa bi radili za kurčevo zdravlje. Neka
pitaju ti nezaposleni one zaposlene kako jim je. Rade trijes sedam dana
mjesečno, a undak svakog prvog u đep stave jedno veliko ništa. Jer da jim je
firma nešto slabo poslovala u zadnje vrjeme, pa gazda baš i nema za plaću. Ako
im da plaću undak neće moć kupit onu jahtu šta ju je naručijo na sajmu jahti u
Splitu. Niti će moć završit gradnju kućice od sedamsto kvadrata na zaštićenom
djelu Rvatske obale u priobalnom pojasu.
Neka budu ti nezaposleni sretni.
Jer ako bi počeli radit to znači da bi prije otišli u pemziju. A ako odu u
pemziju najebali su. Prvo šta je na komtejmerima tolika gužva da nebi mogli sebi
nać odgovarajući položaj. Na komtejmeru. Drugo šta trećina pemzionera živi
ispod granice siromaštva jer prima pemziju manju od tisuću osamsto kuna.
Mjesečno.
Ja sam nasreću u one dvije
trećine šta su bogati. Tojest nisu siromašni. Jer ja imam pemziju od 1812 kuna.
Rvatskih. Znači da nisam ispod tisuću i osamsto kuna. Te znači da nisam
siromašan. Evo već razmišljam kako ću, sukladno svome bogastvu, kupit kuću trokatnicu,
bemveja te odgovarajući brod. Da imam š čime poć na ribanje ovih dana.
Još ću dijo svog bogastva uložit
u dijonice. Pa ću tako kupit oko pedeset posto dijonica Plive, te još nešto
malo INE i svega petnes posto od Te koma. Dijo svog bogastva imam namjeru
potrošit na svjecko prvenstvo u nogometu. Jer da ja volin nogomet. Te ću tako
otić već sutra u Njemačku. Da mi neko ne bi zauzeo mjesto u otelu i na
stadijonima. Vratiću se mjesec dana posljen Svjeckog prvenstva da izbjegnen
gužve. A živit ću u otelu sa pet zvjezdica. Jopet sukladno mom bogastvu.
Sljedeću zimu idem na zimovanje u
kolorado springs, a ljeto ću proves na Maldivima. I dozvolit da me neko maše
palminom granom da mi ne bude vruće. Proljeće ću provest u Brazilu jer ja baš
volim Brazil. Ostala mi je samo jesen.
A kad završim sa pisanjem o mome bogastvu otiću
ravno do psihijatra da me zatvori u neku ustanovu. Jer sam malkice popizdijo.
Tamo ću proves jesen.
Marica - Močo čistačica
Marica, koju su još zvali i Močo, taj
je dan ko i obično, došla malo ranije na posao. Trebalo je počistit sve
urede, usisat prašinu te Močo krpom prebrisat skupe talijanske pločice
u vece-ima njene kompanije. Naime, Marica je već neko vrijeme radila
kao čistačica ugledne Rvatske kompanije. Njen direktor je bijo dobar
čovjek koji je imao vremena za svakoga.
Direktor Mate je bio sin
hercegovačkog doseljenika u Zagreb. Ćaća mu je preko neke veze sredio
da se zaposli kao direktor i Mate je to objeručke, bez razmišljanja
prihvatio. Ubrzo je postao vrlo ugledan direktor, iako je imao samo dva
razreda Šuvarove srednje škole. Bio je poznat po tome što je svojim
zaposlenicima uvijek ispunjavo sve želje. Ponosio se sa činjenicom da
svakog svog zaposlenika poznaje po imenu.
Štef i Dragec su već duže
vrijeme radili u kompaniji. Štef je bio zadužen za financije kompanije.
Uvijek je nešto pokušavo uštedit. Dragec mu je bio pomoćnik. I Dragec
je volio uštedit, a sve u korist kompanije. Vazda su uzimali jeftinije
potrepštine bez kojih kompanija nije mogla poslovat. Toga jutra Štef je
na stolu pronašao pismo od čistačice Marice.
"Gospon Štef ja bi molila novu Močo krpu jer mi je stara sva zderana" pisalo je u pismu.
"Ma šta si ova umišlja" rekao je Štef Dragecu za vrijeme obavezne jutarnje kavice u njihovom uredu.
"Mi
imamo tolko problema a ona već deveti dan sere za Močo krpu. Pa nemre
naša kompanija još i na takve gluposti nofce trošit. Nek odjebe od
nas". odgovorio je Dragec oštro kao pit bul španijel.
Baš to jutro direktor Mate je
navratio do kompanije da vidi što ima novoga. Prolazivši hodnikom
spazio je kako svi nešto šapuću. Malo je naćulio lijevo uho te razabrao
nekoliko rečenica:
"Manji troškovi……"
"Niža cijena telefoniranja…."
"Jeftiniji pozivi...."
"A sve to za nula kuna….."
Zadovoljan sa onim što čuje, Mate produži do svog ureda. U prolazu mu neka nepoznata ženturača dobaci gotovo plačnim glasom:
"Meni treba nova Močo krpa……"
Mate produži korak nebi li utekao od ove spodobe. Ma tko je ona i otkud ona ovdje. Što zaboga ona radi u NJEGOVOJ kompaniji.
Štef i Dragec su pohitali čim ih je direktor pozvAo u svoj ured.
"Da šefe, jutro šefe….kak ste spavali….ženica dobro….dječica takjođer"? prvi je uletio Štef.
"Da…da…dječica….baš sam to i ja štel pitat….ženica….da….dobro je, a šefe…a….a"? uleti i Dragec.
Mate se samozadovoljno protegne u fotelji. Volio je kad mu se ulizivaju. Razgovarali su petnaest minuta. Okruglo.
Dva
dana poslije Mate je zadovoljan prolazio hodnikom između ureda. Svi
zaposlenici su u rukama imali najskuplje nove mobitele koji su bili
posljednji krik tehnike. Igrali su igrice, razmjenjivali MMS poruke i
video klipove sa slikama jedne Rvatske Nacionale zvjezde. Zvali su
jedni druge i razgovarali. Smijali su se i bili sretni.
"Aaaaah….it's gud to bi a direktor" promisli samozadovoljno Mate. Taj tren ga netko povuče za rukav,
"A
moja Močo krpa…." plačnim glasom mu se obrati opet ona nepoznata
spodoba. Mate se u strahu otrgne te utrči u ured. Dva puta je zaključao
vrata i zgrabio telefon.
Pola sata poslije Marici su
dvojica grmalja u bjelim kutama obukli nekakvu košulju što se sveziva
pozadi. Očima zamagljenim od sedativa Marica spazi direktora Matu i
ostale kako provirivaju kroz odškrinuta vrata svojih ureda. Nije ni
osjetila kad su je podigli i odnijeli prema ambulantnom autu na kojem
je krupnim Arial bold italik slovima pisalo: "Istjerivači troškova".
Mate je napokon odahnuo. Zadovoljan samim sobom izađe iz ureda. Nakon par minuta uredima kompanije se prolomi vrisak:
"Šteeeeeef,
Drageeeeec ve ce je cijeli usraaaaaan. Sve je puno govana. Pa jel to
netko čisti. Ajmo….vas dvojica Močo krpe u ruke i na čišćenje ve ce-ja".
