vijesti iz nesvjesti

Poskupio eurodiesel (koje sam ja kurčeve sreće)

Bolje se rodit bez kurca nego bez sreće. Ima tu istine, a ja sam živi dokaz toj tvrdnji. Rodio sam se, hvala Bogu, s kurcem i zasad mu ništa ne fali. Radi kao švicarski sat. Zna kad mu je vrijeme da se istakne, a zna i kad se treba povući (za razliku od nekih naših političara poslije izbora). No jebat ga, kurac imam ali sreće baš i ne.

Ja sam od onih koji će ispunit listić lota ali ga neće uplatit. Na izvlačenju brojeva biti će izvučeni svi oni brojevi koje sam ja zaokružio, a pošto nisam uplatio nisam ni dobio. No (da ne biste pitali zašto nisam uplatio), da sam uplatio nijedan od mojih brojeva ne bi bio izvučen.

Isto je i s kladionicama. Nekad sam se kladio za male iznose, a kako nikad nisam dobivao drugi su kladitelji uvijek igrali iste parove kao i ja, samo su stavljali druge rezultate, suprotne mojima. Već u startu su imali 90 posto šansi za dobitak.

Ja sam od onih koji će iz vreće u kojoj je milijun pizda i samo jedan kurac uvijek izvući kurac. Ako me slučajno nekad sretnete na nekom od aerodroma da ulazim u avion, ne ulazite u taj avion pa makar zakasnili tamo kamo god da ste se uputili, jer će, što je vrlo vjerojatno, upravo taj avion oteti al-qaeda na čelu sa Bin Ladenom osobno.

Ja sam od onih koji će u trgovini stati u red na onoj blagajni na kojoj je kraći red, ali će se uvijek dogodit da na red dođem nakon svih onih iz drugog, puno dužeg reda, jer će se: ili naći neka baba u mom redu koja je spora kao kurac, ili zablokirati blagajna, ili nečija kartica neće valjati, ili će baš u mom redu nestati struje, ili će blagajnica na blagajni u mom redu doživjet srčani udar.

Prošlo ljeto jedan moj prijatelj je na jednoj autobusnoj stanici, iza jednog zidića, pronašao torbicu sa 8000 eura. Srećković pomislit će te. Slažem se s vama, jedino me jebe to što sam ja bio na toj stanici kad i on, sjedao na istom tom zidiću, udaljen od torbice svega 10 cm, no ja je, pogađate, nisam vidio niti bi je ikad ugledao da je nije on ugledao. Da je bila prazna i pohabana ugledao bih je ja prvi bez ikakve sumnje. Moj prijatelj je poštenjačina pa je pronašao vlasnika i torbicu vratio. Možda bih i ja, no to nije bitno za ovu priču. Bitno je to da sam ja kurčeve sreće.

Deset godina sam vozio automobil na eurosuper 95, koji je cijelo vrijeme bio bitno skuplji od eurodiesela. Jednog dana napokon sam odlučio promijeniti automobil i kupiti neki koji troši eurodiesel. Tako sam i napravio pa sam sad vlasnik fiat marea 1.9 JTD karavan. Od toga dana cijena eurodiesela nezaustavljivo raste, a od danas je punih osam kuna i ista je kao i cijena eurosupera 95, a siguran sam da će uskoro eurodiesel biti skuplji, pa vama koji imate automobile na diesel preporučam da ih prodate ili zamjenite za one koji troše eurosuper i držite se tih dok ja opet ne odlučim zamijeniti automobil. Da ja nisam kupio ovaj automobil danas bi eurosuper 95 bio 8,50 kuna, a eurodiesel bi bio ispod 7 kuna.

Uvjeren sam kad bih sutra kupio automobil pogonjen sunčevom energijom da bi se sunce ugasilo i nastala bi vječna tama. Ili bi barem bila nekakva pomrčina. Ili bi se zemlja prestala okretat oko svoje osi a ja bi ostao na onoj tamnoj polovici. E pa jebem ti sreću.

Autor braco u 27. studeni 2007 23:46:00 | 1 komentara

Optužnica protiv Kadijevića i Leskovčevi plakati

Suočen sa optužnicom koju je Hrvatsko pravosuđe podiglo protiv njega, a koju još nije ni vidio, Veljko Kadijević kaže kako se ne osjeća krivim. Govori taj general svih generala bivše JNA kako je za zločine na Ovčari čuo tek nakon umirovljenja i da on nema ništa s tim. Govori i to da se JNA samo branila i da je branila granice bivše Jugoslavije. Kaže taj bivši savezni sekretar Sekretarijata za narodnu obranu SFRJ da su Dubrovčani potpomognuti europskim i svjetskim moćnicima sami iscenirali napade, blokadu i stradavanje Dubrovnika.

Zahvaljujući njemu prisjetio sam se dana kada sam zajedno sa ostalim braniteljima i građanima Dubrovnika mukotrpno kotrljao gume FAP-ova, Dajčeva, autobusa, utovarivača i osobnih automobila, iza Minčete pa niz Bužu sve do Straduna, a onda ih, sve zahvaljujući svjetskim, europskim, hrvatskim i dubrovačkim poglavarima i njihovim zamislima i scenariju, palio na Stradunu i potom kukao zajedno sa ostalim Dubrovčanima kako nas četnici granatiraju, dok su oni, ni krivi ni dužni, sa Žarkovice promatrali što se događa te svijetu prenosili pravu istinu o stradavanju Dubrovnika u kojem ustaše pale gume i biju se međusobno.

Ni 16 godina nakon rata u Hrvatskoj pojedini Srbi se nisu dozvali pameti i još uvijek se trude uvjeriti sve oko sebe da su oni bili žrtve rata, a svi ostali su bili beskrupulozni osvajači i koljači koji su srpsku nejač klali pa čak i lavove s njima hranili. I što je nasmješnije, ne samo da uvjeravaju sve oko sebe nego su čak i sami uvjereni da je bilo tako kako oni to žele prikazati. Na jednom forumu sam čitao ispovijed jednog četnika koji se je u vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik nalazio na Žarkovici i koji tvrdi da je vidio tenk koji sa zidina Starog grada ničim izazvan tuče po mirnim i do toga trenutka neaktivnim srpskim borcima. Naravno, ja znam za taj tenk jer sam ga osobno gurao uz pola metra široke skaline na zidine i punio granatama. Jesam se bio namučio ali isplatilo se. Isto kao što se isplatilo paljenje guma jer smo uspjeli svijet uvjeriti da nas četnici napadaju.

Kadijević se trenutno nalazi u majčici Rusiji, ima status izbjeglice (protjerali smo ga sa vekovnih ognjišta, jebi ga) i uživa u mirovini. Iako je za njim raspisana tjeralica putem Interpola, uvjeren sam da taj Hrvatsku više neće vidjet očima jer majčica Rusija ga neće isporučiti. E pa veselo.

Autor braco u 14. studeni 2007 21:51:00 | 1 komentara

U raju je lijepo ali u paklu je ekipa - 5. dio (kraj)

Vrijeme je polako odmicalo. Do nas su počele dopirati vijesti da je iz pravca Splita krenula prava ofenziva za deblokadu Dubrovnika. Bilo je krajnje vrijeme jer su ljudi u Gradu, koji je bio okupiran već sedam mjeseci, bili pred slomom živaca. Svakodnevno smo pratili užurbane pokrete četnika i kolone njihovih vozila. Bilo je očito da je među njima zavladala panika, što nas je dodatno ohrabrilo, pa smo sad mi bili ti koji su im redovno slali porcije rafala. Pucali smo na svaki njihov pokret, na svaku pojavu bilo koga od njih. Iako su i dalje oni uzvraćali na svaki naš metak, bilo je očito da smo im mi postali najmanja briga. Prema onome što smo čuli od zapovjedništva, 4. i 1. gardijska brigada su iz dana u dan oslobađali sve više i više terena i bilo je pitanje dana kad će izbiti u dubrovačko primorje, brdima prema Osojniku i cestom prema Orašcu, Zatonu i Mokošici. Sve smo više i više bili uvjereni da našim mukama dolazi kraj, pa smo zbog toga postali puno pažljiviji jer glupo je bilo poginuti sad kad je kraj okupacije bio blizu.

Jedan dan predvečer, u svibnju 1992. godine, na suprotnoj obali Rijeke, ispred ambulante u Staroj Mokošici, pojavio se jedan kamion. Na kamionu je bila grupa djece i mladića. Mahali su Hrvatskim zastavama i dozivajući nas skandirali: Sustjepan, Sustjepan. Gledali smo ih, pa smo se pogledavali međusobno, pa smo opet gledali njih. Ništa nam nije bilo jasno. Baldo, jedan od suboraca, je predložio da odemo na donji mul da vidimo što se događa. Nedugo nakon toga smo saznali da su se četnici povukli i da je Mokošica čista. Iako još nismo imali potvrđenu vijest, Baldo, Maza i ja smo našli jednu staru barku, zakrpili i zapušili rupe od gelera krpama, ručnicima i svime što nam je došlo pod ruku te bacili barku u more, uskočili u nju i zaveslali. Uzalud su nas naši zvali natrag. Želja da uđemo prvi u Mokošicu je bila jača od svih zapovijedi. Polako smo veslali nekim daskama i trebalo nam je dobrih dvadesetak minuta da preveslamo tih 150 metara do mula ispred ambulante. Kad smo napokon stigli tamo nije bilo ni žive duše, pa smo ispuzali iz barke, pognuli se i pretrčali do prvog zaklona. Zlu ne trebalo. Polako smo, metar po metar, napredovali prema Staroj Mokošici. Kad smo stigli do prve kuće naletjeli smo i na prvog čovjeka, a on je, čim nas je ugledao i shvatio da smo Hrvatska vojska, zaplakao kao malo dijete.

Pozvao nas je u kuću, odnekud izvukao bocu vina, pozvao suprugu i počeo priču o životu među četnicima. Pošto je u njegovoj kući nađena Hrvatska zastava svakodnevno je bio prebijan. Trpio je najgora maltretiranja i poniženja i čekao dan kad će ga ubiti. On nam je ispričao i o svemu što se događalo proteklih dana. Četnici su stanovništvu Stare i Nove Mokošice noć prije zaprijetili da nitko ne smije izlaziti iz kuća i stanova najmanje dva dana. Tek su to jutro ljudi shvatili da četnika više nema, pa su polako i nesigurno izlazili vani, ali još uvijek nisu znali da li su se ovi povukli samo par stotina metara dalje prema Osojniku i Brgtau, ili su otišli skroz do Trebinja i granice sa Crnom Gorom. Nismo imali puno vremena za razgovor s njim, a tu je bila i želja da odemo do Nove Mokošice i vidimo kakva je situacija tamo. U međuvremenu se preko Rijeke prebacio još jedan dio naših suboraca te smo zajedno krenuli, i dalje oprezno, ali ipak opuštenije. Dolaskom u Novu Mokošicu ustanovili smo da četnika nema. Ljudi su nas dočekali kao osloboditelje. Kad su nas ugledali polako su počeli izlaziti iz stanova i okupljati se oko nas. U očima im je još uvijek bio strah. Samo su oni i dragi Bog znali što su prošli u to vrijeme dok su živjeli među četnicima.

Autor braco u 13. studeni 2007 19:37:00 | 1 komentara

U raju je lijepo ali u paklu je ekipa - 4. dio

Cijeli je Sustjepan bio jedno veliko minsko polje. Mine smo iz početka postavljali sami iz jednog jedinog razloga – nitko se nije usuđivao doći u Sustjepan postaviti ih. Postavljali smo ih kako smo znali i umjeli, na najkritičnija mjesta, kroz uličice, uz ulične zidove, kuće i po vrtovima. Posebnu pažnju smo posvećivali poteznim minama. Njih smo postavljali tako da ih možemo i sami aktivirati, ali da nitko od nas ne nastrada od mine. Način na koji smo ih postavljali izgledao je otprilike ovako: na ulaz u ulicu, između i ispred dva visoka zida bi, u smjeru našeg kretanja, a u suprotnom smjeru od eventualnog upada četnika, poboli dva kolca, postavili poteznu minu te razvukli žicu. U slučaju da netko od nas trčeći i zaboravi na minu, povukao bi žicu, ali bi zbog smjera i brzine kretanja već bio u ulici zaštićen zidovima i tako ne bi mogao biti ranjen. S druge strane, četnici koji su mogli doći samo iz ulice, povukli bi žicu i našli se na brisanom prostoru, bez zaštite visokih zidova i zajamčeno bi padali pokošeni gelerima mine. To se pokazalo kao vrlo efikasan način miniranja, ali unatoč tome četvorica naših ljudi su ranjena na našim minama, jer nije se moglo postaviti sve mine na gore opisani način. Neke su jednostavno morale biti na isključivo brisanom prostoru. Svaku smo postavljenu minu pažljivo ucrtavali da bismo ih poslije mogli maknuti.

Osim mina imali smo još jedan sustav ranog upozoravanja. U noćima bez mjeseca vidljivost je zbog nedostatka struje i rasvjete bila ravna nuli. Znali smo da su četnici imali u to vrijeme najmoderniju vojnu tehniku pa tako i infracrvene naočale za noćno kretanje. Dakle, bili su u ogromnoj prednosti, jer smo se mi mogli pouzdati samo u sluh, a sluh nam (barem meni) tih ratnih dana zbog bezbrojnih bliskih detonacija baš i nije najbolje funkcionirao. Moje uši su imale mali domet i nečiji hod bi čuo tek na par metara udaljenosti, što je u ratu i u takvim uvjetima kakve smo imali u Sustjepanu moglo biti pogubno. Stoga smo pribjegavali raznim trikovima, a jedan od najefikasnijih je bio sakupljanje stotina staklenih boca, razbijanje istih i razbacivanje komada stakla po svim mogućim prilazima našim položajima. Tko god bi nam prilazio morao je stati na barem jedan krckavi komadić stakla, što je domet sluha povećavalo i do pedesetak pa i više metara.

Još jedna noć mi je posebno ostala u pamćenju. Gejo i ja smo bili na straži i bližio se kraj naše smjene, pa je on malo prije dva sata ujutro otišao budit Joku i Vicka, a ja sam ostao na štreki čekati ih. Taman sam bio sjeo i pripalio cigaretu, kad sam preko oka s moje desne strane vidio da je nešto sijevnulo. Prvo je to bio bljesak, a desetinku sekunde poslije i detonacija. Aktivirala se potezna mina. To je moglo značiti samo dvije stvari: ili je opet neka od zalutalih životinja povukla žicu ili su to pak četnici u tko zna kojem po redu pješačkom pokušaju osvajanja Sustjepana. U to vrijeme ništa se nije prepuštalo slučaju, pa sam otrčao do zaklona, otkočio pušku i napregnuo se da vidim što je bio uzrok aktiviranja mine. Par sekundi poslije čuo sam tupi udarac nekog predmeta od asfalt u mojoj neposrednoj blizini. Zalegao sam gotovo istovremeno sa jakom detonacijom. Ručna bomba je eksplodirala na tri metra ispred mene i zaklona od vreća punjenih pijeskom.

Zapucao sam u smjeru četničkih položaja i odmah potom Motorolom pozvao pomoć. Istovremeno je zagrmjelo sa svih strana. Čuo sam zrna kako udaraju u vreće i betonske blokove ispred mene i detonacije bombi i tromblona. Štapin za aktiviranje mine televizije je bio svega pet metara daleko, ali bez potpore nisam nikako mogao do njega. Nakon manje od jedne minute, što je meni izgledalo kao cijela vječnost, Gejo, Joka i Vicko su izletjeli na štreku. Gejo mi je pritrčao i zalegao pored mene. Oko nas su sijevale iskre, prašilo je, udarala su nas kamenja, padale su bombe i trombloni, ali smo svejedno uzvraćali vatrom. U jednom trenu je ispred nas izletio Pero, koji je na štreku dotrčao kroz prozor kuće i iz susjedne uličice te doviknuo da ga štitimo dok aktivira televiziju. Svi četvorica smo zapucali još žešće. Počeli smo i mi uzvraćati bombama i tromblonima. Dragan je čak donio Trubu, moćan ruski raketni bacač. Moja Motorola se je non stop oglašavala i čuli smo uzvike podrške sa svih položaja u Dubrovniku. Svi su znali da Žute loptice i ostali branitelji Sustjepana trpe jedan od najtežih dotadašnjih pješačkih napada. Lijepo je bilo čuti riječi podrške i ohrabrenja i to nam je dalo još više snage. Čak je i general Marinović u jednom trenu rekao: drž'te se loptice.

Iako Pero nije uspio aktivirati televiziju, uzvraćali smo žestoko. Ostali naši suborci su u međuvremenu zauzeli položaje pa su i oni zapucali prema četnicima. Pero se u jednom trenutku našao u unakrsnoj vatri i jedva je izvukao živu glavu puzeći tih pet metara prema nama. Jaki, Koka, Hećim, Cvijeto, Prpo, Peri i ostala ekipa iz zapovjedništva su zauzeli položaje na donjoj cesti i odbijali napad Jadranskom magistralom. To puškaranje je potrajalo dobrih pola sata, a potom je, kako je i počelo, odjednom sve utihnulo. Svi smo ostali ležati i dalje osluškivati, a kad smo se uvjerili da su četnici odustali počeli smo se prebrojavati. Ni ovaj put nitko nije bio ozbiljnije ranjen. Bilo je par lakših ozljeda od kamenja, ali sve u svemu svi smo bili u komadu, zdravi i čitavi. Poslije smo kolektivno pohvaljeni za uspješno odbijeni napad. Sutradan nam je doušnik iz Nove Mokošice dojavio da su vozila četničke hitne pomoći cijelu noć vozila i prevozila ranjene i poginule u Trebinjsku bolnicu.

Rijetke slobodne dane smo uglavnom provodili zajedno u kafiću «Tin» ili kod Suzane, kafiću koji je podsjećao na popularni Alo, alo kafić iz istoimene serije. Oružje je uvijek bilo s nama i nikad se nismo odvajali od njega jer smo znali da nas svakog trena mogu zvati natrag u pakao. Jednog dana smo otišli u Stari grad, prošetati i vidjeti kakve je štete pretrpio. No na ulazu u Grad bila su tri pripadnika vojne policije. Prepoznali su nas i sa strahom nam priopćili da sa oružjem ne možemo ući unutar zidina. Znali su da nas ni pedeset policajaca ne bi zaustavilo da smo htjeli ući unutra, ali nismo im htjeli praviti probleme pa smo se vratili u naše utočište kod Tina. Toliko o onoj srpskoj propagandi da su ustaše iz Starog grada otvarale vatru po njihovim položajima. Iako smo jedva čekali da dobijemo koji slobodni dan, dolaskom kući i nakon kupanja već smo se željeli vratiti natrag. Postali smo ovisnici o našem malom paklu, pa su nam slobodni dani gotovo uvijek trajali kraće od predviđenog.

Nastavit će se

Autor braco u 12. studeni 2007 0:27:00 | 0 komentara

U raju je lijepo ali u paklu je ekipa - 3. dio

Najteže nam je uvijek padalo ranjavanje ili pogibija nekog od suboraca. Jednu noć je jedan od naših novih ljudi, Đuro Gleđ, koji je još uvijek bio neiskusan, bio na straži na magistrali uz kućicu autobusne stanice. Sjećam se da je tu noć bila jaka mjesečina i vidljivost je bila skoro kao po danu. Neiskustvo ga je koštalo života, jer, iako je bio upozoren na mjesečinu i na to da se treba držati zaklona, on je pošao protegnuti noge i prošetati donjom cestom. Četnici sa nasipa preko puta Rijeke dubrovačke su ga uočili i sastavili mitraljeski rafal. Jedan od metaka ga je pogodio ravno u srce i nije mu bilo spasa. S tugom smo ga odnijeli na Kantafig i predali hitnoj pomoći. Đuro Gleđ je bio peta žrtva obrane Sustjepana.

Noći u kojima se moglo malo zaspati i odmoriti su bile rijetkost, pa smo pribjegavali raznim idejama da četnike zavaramo i da se malo odmorimo. Tako smo redovno prozore naše kuće zamračivali, a u jednoj bi kući, koja je bila vlasništvo Srbina koji je pobjegao na drugu stranu, svaku večer palili svijeću, tako da su četnici imali dojam da smo mi u toj kući. Redovno su prašili po njoj dok bi mi spavali u kakvoj takvoj sigurnosti naše tridesetak metara udaljene kuće.

Održavanje higijene u Sustjepanu je bilo gotovo nemoguće. Vode smo imali jedva dovoljno za piće, kuhanje i pranje ruka, pa je pranje kose ili kupanje bilo nezamislivo. Na sreću, Milan i Šteta su se dosjetili da u bojlerima po kućama vjerojatno ima vode. Uskoro je uslijedila demontaža jednog po jednog bojlera i tako smo napokon počeli redovno dobivati male, ali dovoljne količine vode za kakvu takvu higijenu. Naučili smo se kompletni oprati u litri dvije vode. Veliku nuždu smo vršili gdje smo stigli, ali uz obavezno zakopavanje onoga što bi izbacili iz sebe. Smeće smo skupljali u jednu metalnu bačvu pa smo ga redovno palili kad bi se bačva napunila. Posuđe smo ponekad prali, a ponekad bi ga, kad ne bismo imali dovoljno vode, jednostavno prebrisali i opet jeli iz istih zdjela. Nikad se nitko nije zbog toga razbolio. Čudno, ali sad kad se prisjećam svega ne mogu se sjetiti da je ikad itko uopće bio bolestan, osim možda prehlada ili zubobolja koje su se liječile domaćom brljom lozovačom.

U tako nemogućim uvjetima jedina svijetla točka je bilo to da smo imali telefonsku vezu sa Dubrovnikom. I to onu pravu telefonsku vezu, a ne onu putem poljskog telefona kojeg smo također imali samo zato da nas četnici ne mogu prisluškivati. Tako smo redovno dobivali svježe vijesti iz Grada. Veza je funkcionirala čak i između Nove Mokošice i Grada, pa su nam stanovnici Mokošice, iako u opasnosti da će ih četnici otkriti, nebrojeno puta bili od velike koristi. Naime, kad god bi primijetili četničke pokrete obavještavali bi nas, a mi bi onda imali vremena pripremiti se za obranu od novog napada. Ti hrabri ljudi su nam javljali i broj četničkih žrtava poslije svake njihove neuspjele akcije, jer im je Sustjepan na suprotnoj strani Rijeke dubrovačke bio kao na dlanu.

Prvi položaj do Sustjepana je bila Villa Kaboga, stari dubrovački ljetnikovac još iz vremena Republike. U Kabogi je bila jedna grupa od desetak branitelja čija je zadaća bila spriječiti eventualni noćni pomorski desant kojim bi četnici dospjeli iza leđa nama Sustjepancima, te se ujedno našli na samom ulazu u gradski predio Kantafig odakle ih više nitko do Straduna ne bi zaustavio. Jedan takav desant mogao je značiti i potpuni slom obrane Grada pa je važnost ove grupice ljudi bila nemjerljiva. No često su nam upravo ljudi s Kaboge znali zakuhati gorku kašu. Pošto su oni bili dobro utvrđeni i zaklonjeni iza metar debelih kamenih zidova ljetnikovca i nisu bili izloženi velikoj pogibelji, znali su često zapucati prema suprotnoj strani. Jednom prilikom je Beli s Kaboge snajperom skinuo jednog bahatog četnika koji se je vozio na krovu kabine cisterne, cestom od Termoterapije prema Staroj Mokošici. Bahatost ga je stajala glave, a nas je ekipa s Kaboge odmah izvijestila o tome što se dogodilo.

Znali smo što slijedi, jer za svakog poginulog četnika uzvraćano je po najizloženijem i najosjetljivijem položaju obrane Grada – Sustjepanu, pa smo se pripremili na najgore. Međutim, na opće iznenađenje, četnici to popodne nisu uzvratili. Sutradan smo Dragan i ja zamijesili kruh, stavili ga ispod peke i počeli pripremat ručak. Odjednom, bez ikakvog upozorenja, zatresla nas je prva detonacija. Na brzinu smo potražili zaklon iza jednog zida i zalegli. Sekundu poslije je započeo pakao. Četnici su zapucali po nama iz svega raspoloživog. Tukli su zoljama, osama, mitraljezima, snajperima, bestrzajnim topovima i što je najgore, boforsima, četrdeset milimetarskim protuavionskim topovima sa rasprskavajućim zrnom. Mislio sam da je to sudnji dan i da odoh Svetom Petru polagat račune.

Trajalo je to satima. Kuću u kojoj smo se nalazili pogodio je projektil ispaljen iz Ose i probio dva te se zabio u treći zid. Na svu sreću nitko nije bio u prostorijama kroz koje je ova moćna raketa proletjela. U jednom trenutku, za vrijeme najžešće paljbe, Dragan se sjetio kruha te izletio iz zaklona do ognjišta da izvadi kruh da nam ne bi pregorio. Uzalud smo ga pokušavali pokrivati i uzvratiti paljbom, jer nijednog četnika nije bilo na vidiku. Bilo je očito da su se cijelu noć pripremali za ovaj napad i da su se dobro zaklonili. Kad se napokon sve stišalo izašli smo iz zaklona, počeli se dozivati i tražiti eventualne ranjenike ili, ne daj Bože, poginule. Na svu sreću nije ih bilo. Bog je i ovaj put pogledao na nas. Nevjerojatno, ali cijeli okoliš je bio pun gelera. Nije bilo ni jednog jedinog kvadratnog centimetra na kojem nije bio barem jedan geler. Takvo što preživjeti neozlijeđen je graničilo s pravim čudom. Isto popodne smo, što u zbilji a što u šali, poručili ekipi s Kaboge ako ponove nešto slično da ćemo im mi izvršit desant na ljetnikovac. Belome je bilo najteže jer je mislio da nitko od nas neće preživjeti, a bio je svjestan da je on zakuhao kašu. Par dana poslije smo saznali da je za vrijeme ovog napada radio Dubrovnik emitirao zabavnu glazbu. Nakon nekoliko telefonskih poziva građana Dubrovnika, između ostalih i moje majke kojoj je moja tetka iz Mokošice javila što se događa, glazba je umuknula i javio se radio reporter i rekao da Žute loptice trpe veliki napad te da su svi u mislima s nama i da se svi mole za naše živote i slobodu Dubrovnika.

Sutradan je nakon ovoga napada, a na zahtjev zapovjedništa obrane Grada, u Sustjepan stigla grupa UN-ovih bijelaca promatrača (sladoledara, kako smo ih zvali). S njima je stigao i Sofronije Jeremić, kao predstavnik četničke komande. Jaki nas je jedva obuzdao i smirio, jer smo ga bili spremni razapet na sred ceste. Maza ipak nije mogao odoljet pa je, nakon što se zamazao pepelom po licu, u jednom trenu izletio pred Sofronija i vrisnuo. Mislim da se ovaj tog trenutka usrao u gaće, ali je to uspio sakrit. Nikad poslije toga nijedan oficir JNA nije smio doći u Sustjepan.

Nastavit će se

Autor braco u 11. studeni 2007 1:35:00 | 0 komentara

U raju je lijepo ali u paklu je ekipa - 2. dio

Tako su Žute loptice postale sinonim obrane Sustjepana pa samim tim i Dubrovnika. Život u Sustjepanu smo organizirali kako smo znali i umjeli. Struje i vode naravno nismo imali. Svijeća je bila jedini izvor svjetlosti pa pokušajte zamisliti skoro šest mjeseci provedenih uz njenu svjetlost. Hranu i vodu nam je donosila organizirana grupa mladića od 16 do 20 godina. Svaku su večer pješačili tih nekoliko kilometara od Kantafiga do Sustjepana, natovareni ruksacima sa hranom i kanistrima sa vodom. Svaki od njih je nosio preko dvadeset kilograma težine i sve smo ih cijenili jednako kao i ostale svoje suborce. Zbog načina transporta ubrzo su stekli nadimak Deve. Bili su žila kucavica koja je održavala obranu Sustjepana u životu.

Hranu i piće smo također nalazili po kućama u selu. Mještani Sustjepana su bili u izbjeglištvu tako da su sve kuće, osim one tri u kojima smo mi bili smješteni, bile prazne. Imali smo odobrenje generala Marinovića da iz kuća uzimamo sve što nam je bilo potrebno, od hrane, pića i tople odjeće, pa do kreveta, madraca, deka i jastuka. Tako smo uskoro stvorili pravu malu zalihu brašna, cukara, soli, ulja, kvasca, pršuta, graha, a u našoj kući koja je imala šank napravili smo pravi ratni kafić. Jednom zgodom nas je obišao novinar Antun Masle te je u Slobodnoj Dalmaciji izašla reportaža i slika kafića sa podnapisom "Tko kaže da je Sustjepan bez sadržaja. U caffeu "Četvorka" nađe se i Smirnoffa". Skoro svakodnevno smo pekli kruh ispod peke, kuhali hranu na plinu ili otvorenoj vatri i olakšavali sami sebi život koliko su nam to dozvoljavali ratni uvjeti. Kuhanje vani, na otvorenoj vatri, je bilo pravi izazov. Svaki dan je drugi čovjek bio zadužen za donošenje drva kojih je bilo u izobilju, ali odlazak po drva je, zbog četničkih snajperista i mitraljezaca bio ruski rulet, pa su nerijetko padale oklade da li će se onaj tko ide po drva vratiti živ. Naravno, to je bio jedan od oblika našeg crnog humora i svi smo bili spremni potrčati u pomoć u slučaju ranjavanja. Sustjepancima koji su bili u izbjeglištvu često smo na njihovu zamolbu iznosili stvari. Jedan od njih, Dadić, u podrumu kuće je imao 12 bačava od sto litara odličnog bijelog vina, pa nas je zamolio da mu iznesemo jednu a da se sa ostalim počastimo. Nije nas trebao nagovarati. Svoju je bačvu dobio istu večer, a ostale su nam potrajale taman do kraja naše sustjepanske avanture.

Zajednički ručak je postao neizbježni ritual i najdraži dio dana. Poslije ručka se je pjevalo "Čavoglave" i ostali repertoar ratnih pjesama, a ponajviše pjesma "Obranit ćemo Sustjepan", koju je jedan naš suborac napisao, uglazbio i snimio za lokalnu radio postaju. Pjesma bi, da je izašla iz okvira okupiranog Dubrovnika, postala veći hit od Čavoglava, a i danas je mnogi puštaju u svojim automobilima i imaju u kućnim audiotekama. Refren je glasio ovako: Koliko puta smo rafal složili, koliko smo puta bitke vodili, koliko besanih noći probdjeli, koliko dragih ljudi preboljeli.

I zaista je bilo tako kako je opisano u refrenu. Noći su uglavnom bile nesane. Jedne naizgled mirne noći, a takve su u pravilu bile najopasnije, donjom cestom je do našeg najisturenijeg položaja, dvadeset metara daleko od kuće u kojoj je bilo smješteno naše zapovjedništvo, upao kamion pun četnika. Čovjek koji je bio na straži nije bio član standardne postave obrane Sustjepana, nego jedan od onih koji su tu došli odraditi jednu smjenu i nikad se više ne vratiti, kasno je reagirao i nije znao aktivirati televiziju, moćnu protupješačku minu koja se izrađivala u lokalnoj tvornici a koja je svojim punjenjem (komadi oštrog metala, čavli i metalni otpad) brisala sve živo pred sobom na udaljenosti od stotinjak metara. No ipak je kako tako reagirao te zapucao po kamionu koji se zaustavio dva metra od njegovog stražarskog mjesta. Za manje od jedne minute svi ostali su izletjeli i osuli rafale po kamionu. Četnici su već bili poiskakali i razbježali se natrag, prema svojim 100 metara udaljenim položajima. U bijegu su bacili nekoliko bombi. Prpo je tom prilikom ranjen gelerom jedne od njih. Neki od četnika su ostali ležati na cesti, ali su bili u mrklom mraku i bili su nam nedostupni. Ujutro je četnička komanda tražila povrat kamiona i leševa, što su im odobrili bijelci, promatrači UN-a, ali se to nama nikako nije svidjelo pa je kamion planuo, izgorio i ostao kao opomena svima ostalima kojima padne na pamet pokušati opet ući u Sustjepan. Leševe smo im dozvolili pokupiti. Prpo je istu noć prebačen u bolnicu ali je još prije zore bio natrag u Sustjepanu. Takvi smo ljudi bili. Bolje je bilo biti u Sustjepanu među ekipom, pa makar i ranjen, nego bespomoćno ležati u bolnici.

Kako je vrijeme odmicalo tako smo se mi ponašali i kretali sve slobodnije. Naučili smo izbjegavati četničke poglede, snajperska i mitraljeska zrna. Preko puta, u Staroj Mokošici je u međuvremenu uspostavljena brodska linija koja je prevozila ljude koji su ostali u okupiranim Novoj i Staroj Mokošici do Dubrovnika. Svakodnevno smo gledali te ljude izložene maltretiranju četnika. Četnici su se za vrijeme ukrcaja i iskrcaja ljudi skrivali i rijetko smo ih mogli vidjeti. Nama je to bilo smiješno, jer toliko su bili nadmoćni da smo u stvari mi bili ti koji smo se trebali skrivati. Jedan dan smo spojili moćnu muzičku liniju na akumulator, pripremili kazetu Žikinog kola, pustili je, skinuli se do gola, izašli na jednu taracu gdje su nas svi mogli vidjeti, te šprdajući se i okrećući guzice prema četnicima zaplesali Žikino kolo. Kasnije su nam ljudi koji su bili u Staroj Mokošici pričali da je jedan major otprilike rekao: "Ovako lude, pijane i drogirane ustaše je nemoguće pobediti bez maksimalnih žrtava. To su bre sve ludaci i jedva čekam da odem kući. Dosta mi je ovih sranja". I bili smo ludi i ne vjerujem da bi ikad više ponovio išta slično.

Pred kućom smo imali jedan zid koji je postao svojevrsni pano na kojem smo ispisivali parole, crtali i ostavljali tragove svog postojanja. Bilo je tu raznih parola: Sustjepan nikada neće biti Ocek, Ptice umiru pjevajući (uvijek smo pjevali a četnici nikad nisu shvatili odakle nam snaga i hrabrost da u takvoj poziciji pjevamo) i slično. Jedna je parola odskakala od svih. Nastala je kao posljedica posjete novinara Hrvatskog vojnika koji je napisao reportažu o braniteljima Sustjepana. Čovjek nije mogao vjerovati da bi itko normalan u takvim uvjetima živio i ratovao, pa je između ostalog napisao: "Dolaskom u Sustjepan morate ostaviti svaku nadu, jer ulazak u ovaj pakao ne pruža nikakve nade za preživljavanje". Na njegovo pitanje odakle nam hrabrost da budemo u tom paklu, Gejo mu je odgovorio "U raju je lijepo, ali u paklu je ekipa". Od toga dana ta je parola bila i naš moto jer ekipa je ono što nas je držalo pa makar i u paklu. Danas je ta parola uklesana na spomen ploču poginulim braniteljima Sustjepana, pored sustjepanskog groblja i kapelice podignute njima u čast i sjećanje.

Autor braco u 9. studeni 2007 12:27:00 | 0 komentara

U raju je lijepo ali u paklu je ekipa - 1. dio

Sustjepan je bio najteži uporišni položaj obrane Dubrovnika i malo je tko htio ići tamo na smjenu. Sjećam se kad smo se jedne večeri skupili i kroz razgovor zaključili da u Sustjepanu možemo puno više doprinijeti nego na položajima na Nuncijati, koji su također bili jako teški i opasni, ali ne toliko ključni za obranu Grada kao Sustjepan. I tako je pala odluka. Otišli smo kod zapovjednika i tražili da nas, na našu ruku, po cijenu bacanja oružja i skidanja odora ako nam se ne udovolji, hitno prebaci u Sustjepan. Pero, Joka, Mato, Vicko, Stijepo, Gejo i ja smo već nakon dva dana krenuli na našu prvu smjenu u pakao. Nije mi bilo nimalo lako jer sam znao gdje idemo, ali bio sam sa svojom ekipom. Svi smo se poznavali i od ranije a i u ratu smo sve do potpune blokade Dubrovnika bili cijelo vrijeme zajedno.

Sustjepan je u to vrijeme bio u skoro potpunom okruženju. Na smjenu se išlo isključivo noću, starom štrekom nekadašnje željezničke pruge, preko Batahovine, kroz stari tunel, pa brisanim, kilometar dugim prostorom iznad Jadranske magistrale. Cijelim putem do tamo, a u pitanju je nekoliko kilometara, bili smo izloženi četničkim mitraljezima, snajperima i bestrzajnim topovima, tako da je naše kretanje moralo biti u potpunoj tišini i trebali smo držati razmak od barem desetak metara te na taj način povećati šanse za preživljavanje što većeg broja ljudi u slučaju napada. Prema zapadu Sustjepan i okupiranu Staru Mokošicu je dijelila rijeka Ombla širine oko 300 metara, a do nasipa na kojem je bilo četničko mitraljesko i snajpersko gnijezdo udaljenost je bila i manja, oko 150 metara. Prema sjeveru prvi četnički položaj je od našeg položaja bio udaljen jedva stotinjak metara, a na istočnoj strani su četnici često dolazili iznad samog sela i ponekad bili jedva 100 metara daleko od nas, s tim da su bili na uzvisini i u puno boljem položaju od nas, te su nas često gađali ručnim bombama i tromblonima. Zbog svega toga i zbog svakodnevnih granatiranja i pješačkih napada Sustjepan je s pravom prozvan paklom. Dakle, mi smo svjesno odabrali pakao.

U Sustjepanu su nam se priključili Dragan i Piroćanac, ljudi koje smo tek tad upoznali i koji su tu bili od samog početka agresije na ovo selo. Tu je bio i Maza, naš suborac koji je tu došao nekoliko dana prije nas, sam, na svoju ruku i bez odobrenja. Bilo nam ga je drago vidjeti živog i zdravog jer se nismo čuli s njim otkad je otišao. Već nakon desetak minuta Gejo i ja smo primili našu prvu smjenu straže i otišli na štreku u mrkli mrak.

Dani su u Sustjepanu bili jako kratki, jer se nalazi na sjeverozapadnoj padini brda Srđ, pa gotovo da nismo ni viđali sunce. Noći su bile nevjerojatno duge i hladne. Stražu smo davali samo noću, a danju smo nastojali izbjegavati svakodnevne rafale, snajperska zrna i bezbrojne gelere. Nešto najteže, osim pogibije naravno, što nas je moglo snaći bilo je ranjavanje ujutro. Tad su izgledi za preživljavanje bili skoro nikakvi, jer danju se iz Sustjepana nije moglo nigdje pa je eventualni ranjenik bio u opasnosti od iskrvarenja ako mu rana nije mogla biti sanirana na licu mjesta. Imali smo mi školovanog bolničara, Hećima, čovjeka koji je u svojoj torbici umjesto prvih zavoja imao desetak bombi i koji nam je bio jedina nada, ali koji je svoje zvanje i dužnosti podredio borbi. Bio je veliki fajter, no unatoč tome, i dan danas bi, ne daj Bože potrebe, svoj život prepustio njemu u ruke.

Teško se sjetiti svih doživljaja iz Sustjepana, jer ih je bilo svaki dan na desetke, a tamo smo proveli šest mjeseci, no one najteže je teško zaboraviti. Sjećam se da su ljudi koje smo našim dolaskom zatekli u Sustjepanu ispočetka bili nepovjerljivi prema nama, iako smo se kao branitelji već dokazali i bili smo prekaljeni borci. Da bi odagnali to nepovjerenje već nakon nekoliko dana odlučili smo se na prvu akciju. Nismo nikome ništa govorili nego smo skovali plan i krenuli. Naime, na ulazu u Sustjepan, na jednoj žutoj kućici uz skladište Shella, u kojem su bili smješteni četnici, bila je na koplju istaknuta i pobodena srpska zastava. Svima je bila trn u oku ali njeno skidanje je bilo nemoguće. Barem se tako mislilo. Jednu noć mi smo je odlučili skinuti. Napravili smo plan, razmjestili potporu te smo Dragan, Gejo i ja krenuli maknuti tu zastavu. Prešli smo dva minska polja, propuzali ispod skladišta u kojem su četnici spavali, došli do zastave, skinuli je i napokon postavili našu. Vratili smo se neozlijeđeni i veseli. Zastavu smo odnijeli zapovjedniku obrane Sustjepana Jakiju, ali i Koki, Prpu, Cvijetu, prvim braniteljima Sustjepana, ljudima koji nisu imali puno povjerenje prema nama. Svi su u nevjerici, ali i ljutnji zbog izlaganja tolikoj opasnosti, vrtjeli glavom, no ipak je Jaki na kraju iznio bocu vinjaka, otvorio je i stavio je pred nas na stol. Od toga trenutka smo stekli povjerenje i poštovanje drugih branitelja. Sutradan ujutro je, kad su vidjeli Hrvatski barjak, zavladala panika među četnicima. Četnička zastava je na kraju, kao ratni trofej, završila na zidu bolesničke sobe naših suboraca Ivice Medića i Ivice Šemana, koji su samo nekoliko dana ranije bili ranjeni u Sustjepanu.

U međuvremenu su nam se priključila još četvorica ljudi, Šteta, Milan, Šonje i Cipol pa je ekipa bila kompletirana. Kako je Sustjepan bio jedini položaj u kojem su se borbe vodile prsa u prsa, tako smo morali osmisliti neki način raspoznavanja da se ne bi pobili međusobno. Draganu je pala na pamet zamisao da na lijevo rame objesimo teniske loptice na kojima će biti ispisan broj 4 kao oznaka našeg sustjepanskog položaja. Već nakon par dana te su loptice postale obilježje po kojem nas je cijeli Dubrovnik znao, pa su nas ljudi počeli zvati Žute loptice. To ime nas je pratilo tijekom cijelog rata. I dan danas svi mi imamo svoje loptice. Ja svoju držim u vitrini i, osim crvene beretke koju sam dobio kao pripadnik 4. gardijske brigade, jedini je podsjetnik na ratne dane.

Autor braco u 7. studeni 2007 18:39:00 | 0 komentara

Zašto?

Zašto, o Bože zašto? Zašto se baš meni to moralo dogodit? Što sam ja Bogu skrivio? Neka mi netko kaže zašto? Baš kad sam promislio da je sa mnom sve u redu i da sam se oporavio, ja ustanovim da ipak nije tako. A bio sam se ponadao. I mislio sam da je taj moj problem riješen i da okrećem novu stranicu u svom životu. I evo, opet je ispalo da sam bio u krivu.

Znam, uvidio sam i ne želim se više zavaravat, pa sam večeras postao svjestan toga da ću morat potražit detaljniji pregled i drugo mišljenje. Možda i na blogeru postoji netko tko mi prema mojim simptomima može reći o čemu se radi. Možda se i nekome od vas ovo događalo, a možda ste, ne daj Bože, i u obitelji imali slične slučajeve. Molim vas pomozite i dajte mi odgovor jer me ovo ubija i psihički i fizički i financijski iz dana u dan.

Autor braco u 6. studeni 2007 0:07:00 | 1 komentara

Show time

Kako me je bolest skoro vezala za krevet, tako iz čiste dosade pratim Showtime na Nova tv. To je, koliko sam ja skužio, nekakav nastavak nekadašnjeg multi talent showa koji se je nekoliko sezona prikazivao na istoj ovoj televiziji, a u kojem se bira nova zvijezda hrvatske estradne scene.

Kandidati su takvi kakvi jesu, to jest svi su željni svojih pet minuta slave što nije za zamjeriti, jer, koliko se ja sjećam, prijašnji kandidati su dosegli vrhunce svojih karijera, zablistali na zvjezdanom nebu hrvatske estrade i čvrsto zacementirali svoje pozicije na vrhu. Pa tko se još ne sjeća Rafe, Saše, Tina, Kedže i ostalih legendi?

Rafo je netragom nestao. Sigurno snima novi, jubilarni dvadeseti album negdje na Baćinskim jezerima u miru i tišini, uz cvrkut staglina, slavuja i verduna. U pauzi snimanja albuma opušta se branjem mandarina po dolini Neretve, jer treba se prehraniti na ovu skupoću u Hrvatskoj, a novci od prijašnjih albuma su potrošeni na gradnju crkve u Podaci i to nakon što je pomogao gradnju crkava u Pločama, Gracu i Bristu.

Saša, Tin i Kedžo su sa svojim ultra popularni hitom "365 je prošlo dana" dospjeli na prvo mjesto top liste radio postaje Mrcine u Konavlima koja je još u osnutku, a čiji početak rada se očekuje negdje krajem stoljeća. Dvadeset drugog. CD sa ovim hitom je bio jako dobro prodavan i vjerujem da je dosegao duplu platinastu tiražu jer se dijelio čak i uz kupljeni kruh u lokalnoj pekari, a ako ste bili dobri sa pekarom mogli ste ga dobiti i uz pola kruha. Sjećam se da su tinejdžerice rezale vene na svaki Kedžin pokret rukom. Mame dojilje su, ugledavši Tina naravno, ponesene zanosom dojile filadendrone umjesto svojih beba. Gospođe sa već odraslim kćerima su slale kćeri na ona mjesta na koja je izlazio Saša ne bi li se nekako upoznale s njim i dovele ga doma da ga mama potroši. Jer je bio tak slatki.

Pa tko se ne sjeća Nere? Na ovogodišnjem MTV-u odnijela je najviše nagrada, a njen novi hit je glavna stvar na soundtracku filma Nevena Ciganovića "Nisam ja peder, nit mi je kurac mali. Ja se samo tako nosim".

Gledajući i slušajući ove nove kandidate već vidim svih šesnaest na prvih 82 mjesta na svim hrvatskim top listama. Već zamišljam gužve na ulaznim vratima dvorana u kojima će se održavati njihovi koncerti i već po internetu tražim gdje se mogu izvršiti rezervacije ulaznica za te koncerte.

Autor braco u 3. studeni 2007 21:58:00 | 1 komentara