vijesti iz nesvjesti

Mala raspjevana kokoš (i družina)

Autor braco u 24. listopad 2007 22:23:00 | 2 komentara

Zmajček Zmago

Kako ja uvijek u životu kasnim, tako sam i ovoga puta kasno saznao za izjavu Zmage Jelinčiča, slovenskog ultradesničara i nacionaliste, kretena i isprdka majke svoje (kojoj bi bilo pametnije da je pobacila) i oca svoga (kojem je opet bilo pametnije da je barem jednom svršio u među prije nego u Zmaginu mater kad je ovaj kreten začet), a kojemu je glavna životna preokupacija oblatiti svoje korijene, jer Zmago je, prema nekim izvorima, podrijetlom Hrvat i živi je dokaz one "tko će kome, ako ne svoj svome".

Ovoga puta je ovaj biser slovenske demokracije u nekoj emisiji na nekom slovenskom radiju, kojem usput budi rečeno odašiljač ni ne treba jer je dovoljno da voditelj i njegovi gosti malo glasnije pričaju da bi ih čula cijela Slovenija, izjavio da su svi Hrvati stoka. Pitam se zašto. Da li ga je Hrvat napravio pa mu mamu odjebao kao što se i inače događa sa majkama Slovenkama koje već pokoljenjima rađaju sve samo ne Slovence? Ili mu je neki Hrvat ženu izjebao, a ova rodila malog Hrvata, pa je zbog toga Zmago bio predmet poruge među svojim poznanicima? U svakom slučaju, jebem mater svim takvim Slovencima, koji su, nadam se, ipak u manjini i boli me kurac tko će što reći. To je iskompleksirana nacija koja pati od ogromnog kompleksa manje vrijednosti. Toliko su iskompleksirani da su odlučili graditi umjetni otok u onom moru veličine Baćinskih jezera, jer zašto i oni ne bi imali razvedenu obalu i svoje otoke kao Hrvatska, iako ljeti, kad idu na plažu (kažem plažu jer je taj pojam, kad je Slovenija u pitanju, nemoguće napisati u množini pošto im je obala dugačka taman toliko da na njoj ima mjesta za jednu plažu), moraju ustati u pet ujutro da bi rezervirali svoje mjesto pod suncem i umočili nožni palac u more te se kurčili kako imaju svoje more i kako neće ići u Hrvatsku na godišnje odmore. Oni koji žive malo podalje od toga jezerca, koje morem se naziva, moraju ustati u četiri i po, jer s kraja na kraj Slovenije im ne treba duže od pola sata vožnje.

Toliko je to iskompleksirana nacija da su, kad su Ivica i Janica Kostelić osvajali skijaške medalje, objavljivali karikature ovo dvoje Hrvata, koji su ponos svoje nacije kakav Slovenci nikad neće imati, u incestnom zagrljaju, jer nisu mogli podnijeti da država koja jedva da ima dva skijališta izbacuje olimpijske i svjetske skijaške pobjednike i to u disciplini u kojoj su Slovenci važili kao najjača nacija.

Toliko je to iskompleksirana nacija da su jedini od država iz našeg okruženja bili protiv toga da Hrvatska postane nestalna članica Vijeća sigurnosti, jer zašto bi mi, tako mali i jadni, bili u tako velikoj svjetskoj organizaciji kao što je Vijeće sigurnosti. Toliko su iskompleksirani da prijete ne davanjem svog glasa ulasku Hrvatske u Europsku Uniju (u koju, da se mene pita, ja nikad ne bi ni ulazio jer ne želim biti tamo gdje se Slovence nešto pita), a samo zato jer Hrvatska probleme sa granicama želi rješavati arbitražom, što Slovencima ne odgovara, jer će na taj način ostati država patuljak.

Toliko je to iskompleksirana nacija da su, kad je Hrvatska htjela raditi nasip na Muri i to na svom teritoriju, poslali nekakav odred specijalne policije koju bi i šumar mogao rastjerati ako ga naljute, ali eto, morali su pokazati kako oni imaju specijalnu policiju u kojoj od dvadesetak ljudi ima svega dva Slovenca, a i njihovo je podrijetlo upitno. Osim što svojataju naše granice, jer jebiga toliko su mali da se harmonika, koja je nacionalni instrument, u Sloveniji svira okomito da ne bi harmonikaš iz Ljubljane prilikom svirke morao stalno vaditi putovnicu, jer bi horizontalnim rastezanjem harmonike naveliko prelazio granice Austrije i Hrvatske, a jodleri moraju ujutro i navečer jodlati ispod glasa da ne bi probudili susjede u Grazu i Zagrebu, oni hoće i izlaz na otvoreno more iako nitko živ ne razumije zašto, jer Hrvatska im nikad nije ni branila izlaz na otvoreno more, ali isključivo kroz naše teritorijalne vode, a ne kroz prekrajane pomorske granice. Možda zato da sa svojim prekooceanskim brodovima, ratnim krstaricama, razaračima, nosačima aviona, topovnjačama i ostatkom svoje ogromne mornaričke flote mogu nesmetano ploviti svjetskim morima. Ili možda zato da svu tu flotilu imaju gdje usidriti, jer je njihovo more toliko da u njemu jedva da ima mjesta za dva do tri osrednja glisera, koji opet zbog toliko malog mora moraju vječno ostati privezani na vezu u luci, jer se ne smije glisirati bliže od 50 metara od obale, a to bi značilo da,  ako glisiraju, obavezno prelaze u drugu državu.

Autor braco u 18. listopad 2007 18:45:00 | 1 komentara

Dječaka napali psi

Danas sam na poslu, za vrijeme pauze, čitao kako su negdje u Zadru nekog dječaka napali psi i tom prilikom ga je jedan od pasa i ugrizao. Nije mi toliku pažnju privukla sama vijest, koliko jedan izdvojeni komentar vlasnice azila za napuštene pse, koja je ujedno kćer vlasnika pasa koji su napali dječaka. Naime, izvjesna gospođa je rekla kako je u zadnje vrijeme jako popularno prijavljivati napade pasa. U najmanju ruku ta mi je njena primjedba zazvučala previše ironično. Kao da je htjela reći – nisu psi krivi. Kriv je dječak koji nije smio prolaziti tuda kuda je prolazio sve dok moj tata ne odvede pse, pa makar to trajalo šest mjeseci. I što on i njegovi roditelji sad imaju prijavljivat mog tatu i pse za jedan obični ugriz? Sramota, zar ne? Trebali su prešutjeti i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Ili je možda dječak trebao ugristi psa. No da se to dogodilo, vlasnica azila bi vjerojatno tražila da se provjeri da li je dječak bio uredno cijepljen te bi prijavila njegove roditelje jer dječak nije imao zakonom predviđenu brnjicu niti je bio na povodcu.

U istim novinama čitam kako pedera Hrvoja nakon izlaska iz BB kuće prate zaštitari. Baš fino. Idemo sad svakom deklariranom pederu dat zaštitara kojega će netko plaćati. Pitanje je samo da li imamo toliko zaštitara koliko imamo pedera. Čisto sumnjam. Pitam se dokad će zaštitari pratit Hrvoja. Vjerojatno dok ne promijeni spolnu orijentaciju. Gledajući ga onakvog kakav jest, mislim da se to neće dogodit nikad. Ovako zaštićen me podsjeća na bivše američke predsjednike. I oni imaju dožovotne zaštitare.

Autor braco u 11. listopad 2007 22:46:00 | 0 komentara

Registar hrvatskih branitelja

Marica je 1991. godine bila čistačica u zgradi Ministarstva obrane RH. Posao je dobila zahvaljujući poznanstvu sa tadašnjim pomoćnikom pomoćnog vozača ministra. Štef je 1991. godine bio pomoćni kuhar u istoj toj zgradi. Posao je dobio na sličan način kao i Marica. Marica i Štef danas imaju status hrvatskih branitelja i uživaju sve blagodati zakona o braniteljima. Dobit će dionice, invaliditet, jer su u međuvremenu ustanovili da su oboljeli od PTSP-a (a sve zbog svakodnevnog gledanja ratnih stradanja na tv-u u kantini gore spomenutog ministarstva dok su, nakon obilnog ručka, ispijali hladno pivo što baš i nije bilo lako), pravo na stambeno zbrinjavanje i iskaznicu kojom će moći dokazati dodijeljeni im status hrvatskih branitelja.

Ivek je 1991. godine bio radnik na baušteli u Munchenu. Teško je radio da bi prehranio ženu i dvoje djece koji su s njim bili u Njemačkoj i trošili malo iznad svojih mogućnosti. Ivek se je 1998. godine vratio u Hrvatsku, izgradio je kuću u blizini Zagreba, uveo centralno grijanje, otvorio obrtničku firmu za ugradnju pvc stolarije te od ostatka novca, zlu ne trebalo, kupio status hrvatskog branitelja. Čuo je da je to moguće pa je preko poznanika stupio u kontakt sa osobom koja mu je to omogućila. Odmah potom je otišao kod lokalnog psihijatra, prikupio medicinsku dokumentaciju i nakon izlaska pred komisiju dobio uvjerenje o invaliditetu, koje je spremio u ladicu za crne dane da, ako propadne posao sa stolarijom, uzme mirovinu. Daj što daš.

Za razliku od njega branitelji danas žive kao podstanari, bez posla, na rubu gladi, pogaženog dostojanstva, zaboravljeni od svih, a najviše od države za koju su ginuli.

Denis Kuljiš je, nakon što je dobio mobilizacijski poziv, pobjegao u Sloveniju, ali je svejedno danas vlasnik iskaznice hrvatskog branitelja. Mislim da bi čak i u Zimbabweu bio pred sudom i odgovarao zbog dezerterstva, ali ne i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se, naime, dezerteri nagrađuju iskaznicama, činovima, vojnim invalidskim mirovinama, stanovima i ostalim blagodatima predviđenim za hrvatske branitelje.

Za razliku od njega, hrvatski branitelj albanske nacionalnosti, Xhavit Demiqi, ne da nije bježao iz Hrvatske, nego je došao sa Kosova braniti Hrvatsku, ali svejedno nije mogao ostvariti ni najosnovnija prava.

Marica, Štef i Ivek su imaginarne osobe. Denis Kuljiš je javnosti poznata osoba i bio je gost večerašnje Latinice. Marica, Iveka i Štefova danas u Hrvatskoj ima na desetke tisuća. Denisa Kuljiša također. Svi oni, osim Denisa, imaju nešto zajedničko. Oni ne žele da se javno obznani popis branitelja iz registra hrvatskih branitelja u kojem je zavedeno 480000 osoba.

Autor braco u 8. listopad 2007 22:21:00 | 9 komentara

BB Hrvoje

Već neko vrijeme hrvatsku javnost zabavljaju događaji iz najpoznatije hrvatske kuće. Glavna tema jutarnjih razgovora uz kavicu više nije Vlatka i njene tange, koje Dikan vjerojatno nosi samo u svečanim prigodama, pažljivo skrivene pod udobnim lanenim hlačama da ne bi upale u vidno polje nekog od Vlatkinih poznanika ili, ne daj Bože, njenih odvjetnika. Ne, glavna tema u zadnje vrijeme je novopečeni hrvatski junak, BB Hrvoje.

Kad je počela nova sezona BB farme najvećih hrvatskih umova čvrsto sam odlučio ne pisati ništa na tu temu, ali slušajući razgovore u pizzeriji u kojoj spajam ugodno s korisnim, shvatio sam da je barem jedan post o toj temi neizbježan. Naime, svi su pričali o Hrvoju, novoj divi u Hrvata. Cijeloj naciji je pozornost privukla njegova ispovijest i priznanje da je homoseksualac. Prvo što sam promislio bilo je to da je dečko stvarno hrabar kad u ovako konzervativnoj sredini javno obznanjuje svoje seksualno opredjeljenje. Jer da to nije napravio vjerojatno nikad nitko ne bi saznao za tu njegovu tajnu.

Pošto sam jutros radio, odlučio sam večeras, vjerovali ili ne, po prvi puta pogledati BB. Cilj mi je bio malo bolje upoznati tog hrabrog momka koji je naciju oduševio svojim javnim priznanjem. Moram priznati da mi je trebalo podugo da shvatim tko je u toj kući u stvari Hrvoje, jer nijedan od kandidata ničim nije pokazivao da bi se moglo raditi o homoseksualcu. Ili pederu što bi rekli mi seljaci. Tek nakon nekog vremena kad ga je netko prozvao imenom shvatio sam da bi to mogao biti on i promislio sam da je stvarno bio hrabar kad je priznao da je ono što jest, jer da to nije napravio nikad nitko ne bi otkrio njegovu seksualnu orijentaciju. Nemoguće je naime iz njegovog izgleda zaključiti da je homoseksualac. Svaki njegov pokret je čista suprotnost pokretima pedera. Čim se pokrene prvo što biste pomislili je da je vjerojatno radio kao redar u narodnjačkim klubovima u kojima je bez većih poteškoća razbijao bahate, naoružane i pijane ljubitelje Dare Bubamare i Jelene Karleuše. Građom tijela prije podsjeća na rudara rudnika Kreka, koji je preko svojih ruka u jednoj godini prebacio oko milijun tona ugljena te bio dobitnik dvadesetak značaka udarnika sa likom druga Tita, nego na pedera. Muskulaturom podsjeća na glavnog blokera novozelandske nacionalne rugby momčadi, a rasporedom kostiju na Mirka Filipovića. Čak ni glas, pa ni izgovor, nije tipični pederski, nego je prije onaj pravi muški bas kakvim je priroda obdarila samo najveće macho muškarčine kakav je na primjer Arnold Schwarzeneger. Dakle, BB Hrvoje liči na sve samo ne na pedera, pa je njegovo priznaje doista hrabar čin i ne čudi me da se nacija oduševila njegovom hrabrošću, jer, priznajte, nikad nitko ne bi pomislio da je on peder. Ma ni u ludilu.

Autor braco u 3. listopad 2007 3:23:00 | 0 komentara

Šesnaest godina od početka agresije na Dubrovnik

Danas se obilježava šesnaesta godina od početka agresije na Dubrovnik. 01. listopada 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, odjeknule su prve detonacije sa Bosanke i Srđa. Sve nade da će nas rat mimoići toga su jutra pale u vodu. Iako smo znali da je to neizbježno, ipak smo se nadali da će Dubrovnik, ako zbog ničega drugog onda zbog starog grada i činjenice da u Dubrovniku nije bilo vojnih objekata ni vojske što je tadašnja JNA najčešće uzimala kao izgovor za borbena djelovanja, bit pošteđen rata. Jedan moj prijatelj, a kasnije i suborac, me je u kolovozu 91. odvratio od nauma da odem u Vukovar pomoći obrani grada. Uvjeravao me je da će rata biti i u Dubrovniku. Bio je u pravu.  

Dakle, toga 01. listopada JNA je, uz četnike iz Trebinja i Crne Gore, počela sa granatiranjem užeg gradskog područja. Prve granate su pale na naše položaje u selu Bosanka u neposrednoj blizini brda Srđ. Nedugo nakon toga avioni su raketirali televizijski odašiljač na Srđu i energetsko postrojenje u Komolcu. Od toga dana Dubrovnik i njegovi stanovnici su ostali bez struje i vode. Od toga dana počelo je mračno doba koje je potrajalo preko četiri mjeseca. Samo onaj tko je to proživio i preživio zna kako nam je bilo bez struje i vode. Vode za piće je bilo na kapaljku, a za osnovne higijenske potrebe se grabilo more i to u rijetkim trenucima između dva napada.

No branili smo se. Nismo odustajali niti smo se htjeli predati, pa čak ni onda kad su nas neki naši vlastodršci pozivali na predaju i dostojanstveno dočekivanje četničkih hordi pri ulasku u Grad. Nismo se htjeli predati čak ni pod cijenu života. Nismo se htjeli predati iako smo skoro skapavali od žeđi i gladi, odsječeni od ostatka svijeta. Iako nismo imali gotovo nikakvu vezu sa ostatkom svijeta, ipak su do nas dolazile vijesti. Znali smo što se događa u Vukovaru, Šibeniku, Zadru, Osijeku, Karlovcu i ostalim napadnutim gradovima. Svaki oboreni avion iznad Šibenika i svaki uništeni tenk u Vukovaru nam je podizao moral. Thompson nam je podizao moral. Pa čak i Zlatni dukati. Ustrajali smo i uspjeli smo obranit Grad iako nas je bilo svega nekoliko stotina, od čega jedva nešto više od stotinu na prvim crtama, a njih je bilo na tisuće. Ustrajali smo u ime svih onih koji su svoje živote dali za Domovinu. Ustrajali smo zbog Vukovara i Vukovaraca.

Autor braco u 1. listopad 2007 2:34:00 | 2 komentara