vijesti iz nesvjesti

Recenzije reklama (ili kako ja vidim reklamu) 3. dio

«Gospodine Periću jeste li za kolu?» upitala je njegovateljica gospodina Perića koji je ležao na svom krevetu.

Sjetio se dana kad je prvi put čuo to pitanje. Kroz glavu su mu odmah projetjeli svi događaji koji su uslijedili nakon toga pitanja. Zadubio se u misli, a sjećanja su navirala.
«Gospodine Periću jeste li za kolu?» pitala ga je i taj prvi put njegovateljica.
«Nikad je nisam probao?» odgovorio je gospodin Perić tada i uzeo kolu te otpio gutljaj.
«Što još nisam probao?» rekao je naglas tada.
Odjednom se u njemu probudila neiživljena zvijer. Obukao se i pohitao u prvi tatoo salon. Naručio je najveću i najbolniju tetovažu preko svojih prsa. Želio je biti in. Želio je napraviti sve ono o čemu je oduvijek sanjao, ali si zbog drugih nije mogao priuštiti. Stisnuo je zube za vrijeme tetoviranja, ali sva je bol nestala kad je ugledao tako lijepu tetovažu na svojim prsima. Ipak je zbog tetanusa proveo desetak dana u bolnici.
«Što još nisam probao?» promislio je nakon što je otpio gutljaj ponuđene kole po izlasku iz bolnice. Nije dugo razmišljao. Sjeo je na prvi autobus i krenuo prema gradskom bazenu. Oduvijek je htio skakati sa velikih visina. Presvukao se u svoje omiljene kupaće gaćice, popeo se na najviši toranj na bazenu i pogledao prema dole u dubinu. Noge su mu se odsjekle od straha. Zamantralo mu se, koljena su klecnula i prije nego što je i pomislio na odustajanje od skoka, već je padao prema potpuno mirnoj vodi u bazenu. Petnaestak dana je proveo u bolnici sa rukama i nogama u gipsu. Čim je izašao iz bolnice ponovo je poželio kolu. Njegovateljica mu je donijela. Otpio je gutljaj i promislio:
«Što još nisam probao?»
Znao je da je oduvijek htio probati «ono» sa najmanje dvije žene. Vođen takvom željom uputio se u obližnju javnu kuću. Usput je svratio u ljekarnu i kupio viagru. Kad je došao u javnu kuću izabrao je dvije najzgodnije žene i otišao s njima u sobu. Popio je jednu viagru i igre su mogle početi. Proveo je prelijepih pola sata u sobi sa ove dvije ljepotice. Nakon toga je proveo desetak dana na rehabilitaciji u klinici za kardiovaskularne bolesti. Po izlasku iz klinike opet je od njegovateljice uzeo kolu, otpio gutljaj i promislio:
«Što još nisam probao?»
Želio je uživati u brzini. Otišao je do prvog salona sa motociklima. Izabrao je najveći, najjači i najbrži motor, sjeo na njega i uputio se na auto cestu. Uživao je u brzini. Uživao je u vjetru koji je mrsio one tri četiri dlake koje su mu ostale na glavi. Širom je otvorio usta i pustio da mu vjetar čisti grlo. Na povratku prema svom domu začuo je vrisak.
«U pomoooć, u pomooooć…» vrištala je neka starica otimajući se za vrećicu Chio čipsa sa nekim huliganom. U gospodinu Periću se probudio onaj muški praiskonski zaštitnički osjećaj. Odgurnuo je mladića i pogledao staricu. Njen pogled natjerao ga je da zadrhti od želje. U stvari…želja je bila obostrana. Pozvao je staricu da sjedne na njegov motor.
«Hoćemo li k meni ili k tebi?» upitao je gospodin Perić staricu.
«K tebi.» pohotno je odgovorila starica.
Unio je u kuću i odnio prema krevetu. Nježno je počeo razodijevat. Usnama je prelazio preko njenih ramena i oronulih grudi pa dole prema središtu svih užitaka. Skinuo joj je gaćice. Zagrcnuo se kad je vidio….

Autor braco u 29. listopad 2006 4:08:00 | 2 komentara

Mamuran sam prijatelju, mamuran

Autor braco u 28. listopad 2006 18:22:00 | 5 komentara

Glavaš u pritvoru

Autor braco u 27. listopad 2006 11:51:00 | 9 komentara

Imigranti

Koliko smo u blagostanju pokazuju i ova dva slučaja na koja neletjeh na RTL-ovom teletekstu. U Zagrebu su se dogodile dvije krađe. Nemam pojma jesu li to bile oružane krađe, ali s obzirom na to što je ukradeno sumnjam da se radi o oružanim krađama. Naime, u prvoj krađi je neki provalnik provalio u kuću na Črnomercu i ukrao zamrznuto meso iz zamrzivača. Vjerujem da se lopov odlučio na ovakvu krađu iz obijesti, jer ko bi normalan danas u ovako bogatoj zemlji, u kojoj vlada blagostanje i u kojoj imamo više nego 200 bogatih obitelji, išao krasti hranu. Ko bi išao krasti hranu u zemlji u kojoj je prosjek plaća i mirovina dovoljan za jedan, iznad svega, super život prepun svih blagodati. U vijesti objavljenoj na teletekstu piše da je vlasnik pokradenog mesa u ovom slučaju ostao bez nekoliko stotina kuna vrijedene imovine. Neš ti. To će on odma nadoknadit odlaskom u Metro, Getro, Konzum ili neku sličnu instituciju i nabaviti nove zalihe. Možda će ovaj put kupit malo više mesa nebi li na taj način omogućio lopovu veću materijalnu dobit krađom, jer glupo je da susjedstvo priča da mu je pokradeno samo nekoliko stotina kuna.
U drugom slučaju drski je kradljivac napao neku ženu na ulici. Ukrao joj je torbu sa jajima, sirom i mobitelom. Pretpostavljam da je pokradena umirovljenica, što bi značilo da joj nije pričinjena gotovo nikakva šteta. Osim, možda, što je dobila nekoliko udaraca u glavu od lopova. Kakva je to šteta umirovljenici ukrast jaja, sir i mobitel. Što se tiče mobitela, vjerujem da je oštećena jednostavno odšetala do prvog te-komovog ili vipovog dućana i kupila novi, najmoderniji mobitel sa video kamerom i to u kešu, jer joj njena mirovina, iako ispodprosječna, to omogućava bez većih odricanja. Što se tiče jaja i sira, pa to je ionako kupila samo da se vidi da nešto kupuje, jer ona nije gladna niti žedna pored svoje mirovine.
A tko su lopovi ako je kod nas toliko blagostanje? Pretpostavljam da su to neki imigranti iz Europske Unije, koji su bježeći od tamošnjeg siromaštva došli u obećanu zemlju, pa se sad snalaze kako znaju. Znaju da ih nitko neće tužit zbog ovako sitnih krađa u zemlji u kojoj čak i umirovljenici ili zaposlenici sa ispodprosječnim primanjima imaju i više nego što im treba, pa to iskorištavaju nebi li nahranili gladna usta svojih mnogobrojnih imigrantskih obitelji.

Autor braco u 24. listopad 2006 15:19:00 | 2 komentara

Recenzije reklama (ili kako ja vidim reklame) 2. dio

Autor braco u 23. listopad 2006 12:26:00 | 3 komentara

Policija trenira strogoću

Ovo zadnje ljeto u Makarskoj je pretučen prodavač krafni. Nije njega pretukla konkurencija. Niti je njega pretukao nekakav nezadovoljni turist jer je pojeo pokvarenu krafnu. Nije ga prebila niti mama nekoga od njegovih malenih kupaca. Pretukla su ga dvojica makarskih policajaca. Ma u stvari nisu ga pretukli. Ubili su baju u njemu. Momak je na kraju od udaraca i posljedica davljenja pao u nesvijest. Ovome događaju je svjedočilo dvjestotinjak svjedoka, turista koji su se kupali na obližnjoj plaži. Prema izjavama tih svjedoka očevidaca, policajci su bez ikakvog razloga prišli mladiću, bacili ga pod i počeli sa svojom terapijom cipelarenja iako im nije pružao nikakav otpor.
Postavlja se pitanje zašto su ga policajci pretukli. Cijela ova priča objavljena je u emisiji Nova televizije «Istraga». U istoj emisiji su svoje iskaze dali i svjedoci koji su nazočili ovom brutalnom premlaćivanju. Svi ti iskazi su snimljeni i nisu namontirani, ali to nije bilo dovoljno policiji da pokrene istragu protiv svojih djelatnika «makarskih kauboja». Tek nakon što je «Istraga» pronašla još jednog mladića kojega su ista dvojica policajaca na sličan način pretukli, policija je pokrenula internu istragu.
Rezultat te interne istrage je da policajci nisu prekoračili svoje ovlasti, a kao dokaz tome policija izjavljuje da su svjedoci pred njima promijenili svoje iskaze koje su dali za televiziju. Zanimljivo je da su, prema policiji, svjedoci iskaze promijenili kad su bili na saslušanju u policijskoj postaji. No, isti ti svjedoci su ponovo, i opet pred kamerama, potvrdili svoje prvobitne iskaze u kojima navode da su policajci bez povoda, brutalno pretukli mladića, iako im nije pružao nikakav otpor. Jedan od svjedoka (spasitelj sa obližnje plaže) je čak svoju prvotnu izjavu ovjerio kod javnog bilježnika. Unatoč svemu, policija i dalje tvrdi da su njeni policajci postupili ispravno.
Eto, uvijek pišem o toj našoj legendarnoj policiji, ali moram pisat kad me neke stvari toliko iznerviraju da jednostavno popizdim. Danas se čak nemam volje niti šalit, jer stvarno, ali stvarno me ovakve stvari toliko raspizde da bi od bijesa pojeo svoju cipelu.
Da li ova država polako postaje policijska država? Da li ću ja svoju djecu sutra smjet pustit da idu vanka, a sve zbog straha da ih policajci ne pretuku? U Dubrovniku su se događale slične stvari sa policijom. Čak je jedan od ove dvojice policajaca iz Makarske u to vrijeme bio na službi u Dubrovniku. Prema pričama (neprovjerenim) slično se ponašao i kad je bio ovdje. Da li je upravo zbog toga izmješten u Makarsku, kao što je sad (prema pričama) izmješten iz Makarske na službu u neku drugu policijsku postaju, u nekom drugom gradu? Koliko taj policajac ima kredita u policiji kad ga se za sve loše što je napravio jednostavno samo makne u neki drugi grad? Tko njemu stoji iza leđa? Kad će policija počet priznavat svoje pogreške? Kad će počet kažnjavat i čistiti svoje redove? Kad će prestat plaćat policajce (koje u stvari mi plaćamo) koji blate ugled policije pa i države, jer ovaj slučaj u Makarskoj se odvijao pred mnogobrojnim turistima?
Svaka čast onim policajcima koji časno rade i zarađuju svoje plaće, ali zbog ovakvih slučajeva o kojemu sam upravo pisao, ljaga pada i na njih. Nikad, pa ni u vrijeme komunizma, narod nije bio ovoliko protiv policije kao u današnje vrijeme.
Pretpostavljam da će poslije ovoga posta i meni policija pokucat na vrata. Ja ću im otvorit, ali moraju znat da ja nisam momak koji prodava krafne i ne pruža otpor. Zato, ako već budu dolazili, odma im poručujem neka ih dođe barem deset, jer me drugačije neće privesti.

Autor braco u 21. listopad 2006 18:22:00 | 3 komentara

Recenzije reklama (ili kako ja vidim reklamu)

Zvuk vrišteće sirene hitne pomoći parao je noćnu tišinu usnuloga grada. Iza nekakve kartonske kutije pored kontejnera za smeće provirila je nekakva spodoba razbarušene kose i nezainteresiranim pogledom ispratila hitnu pomoć. Na pročeljima zgrada pored kojih je hitna prolazila nisu se palila svijetla kako to obično bude na filmovima. Nikoga nije bolio kurac za ono što se događalo unutar vozila.
«Pritisni kompresu čvršće» govorila je dežurna liječnica mladom praktikantu.
«Mislim da je dovoljno čvrsto» odgovorio je praktikant. Medicinska sestra koja je stajala kraj uzglavlja ozlijeđenog u ruci je držala najlonsku vrećicu punu leda. U vrećici je bilo još nešto što se nije moglo razaznati.
«Požuriteeeee dovraga. Požuriteeeee…» jecao je ozlijeđeni, koji je unatoč svemu ipak bio pri svijesti.

 Ranije te noći:

Večera je bila izuzetno ukusna. Za predjelo je poslužio hrpu najboljih stonskih kamenica, a kao glavno jelo artičoke punjene najfinijim mljevenim biftekom u umaku od brusnica. Za desert je poslužio tortu od oraha iz obližnje slastičarnice. Amanda je bila ushićena ovakvim delicijama, no to nije bilo dovoljno da bi u njoj probudilo barem malo strasti. Znala je da je on sve ovo pripremio ne bili je odvukao u krevet. Sva jela su bila svojevrsni afrodizijaci, ali unatoč tome njena želja kao da je ostala negdje drugdje.
On se nakon večere udobno zavalio u naslonjač, natočio dvije čaše chateu laffita iz 1959. godine te je pozvao da mu se pridruži. Znala je da je ovo njegov zadnji, očajnički potez da je namami u krevet. Nevoljko se ustala od stola i prišla mu te sjela na dvosjed. Znala je da je on htio da ona sjedne pored njega, ali taj prokleti nedostatak želje joj to nije dozvoljavao. Zar baš danas da joj se to dogodi. Tako se je nadala njegovom pozivu na večeru i kasnijoj intimi, ali….
Pokušavao je sve nebi li je dobio večeras. Sve je adute potrošio, ali nije primjećivao nikakav pomak. Stotine kuna je potrošio na ovu večer i bio je uvjeren da će mu se to isplatiti. No rezultata nije bilo. Znao je da ima još samo jednog, dosad skrivenog aduta. Odlučio se je na taj posljednji očajnički potez. Tiho i neprimjetno se ustao i odšetao do spavaće sobe. Uzeo je deodorant spray koji je kupio ranije tog dana. U sebi se pitao da li je možda pogriješio što nije kupio neki skuplji deodorant. Sve u svemu sad je bilo kasno za takve misli. Posprejao je samostojeći vješalicu, skinuo se u bokserice i legao na krevet. Pozvao je nježnim, polutihim gotovo senzualnim glasom.
Čula je njegov poziv. Znala je da je u sobi. Znala je što taj poziv znači, ali ta prokleta želja. Znala je da je vrijeme da ode. Znala je da propušta idealnu priliku o kojoj je toliko puta maštala dok je bila pod tušem. Znala je sve to, ali bez želje nije htjela s njim započinjat ništa. Ipak iz pristijnosti je ušla u sobu da mu kaže da odlazi kući, da se zahvali na predivnoj večeri i da se pozdravi s njim. Čim je ušla u sobu zapuhnuo je nevjerojatan miris. Hormoni su joj proradili. Počela je osjećati želju. Okrenula se prema izvoru tog očaravajućeg mirisa. Dok je gotovo u transu hodala prema samostojećoj vješalici polagano je skidala odjeću sa sebe. Prišla je vješalici odjevena samo u grudnjak i gaćice te je započela svoj ples.
On je za to vrijeme ležao na krevetu. Bio je oduševljen učinkom čarobnog deodoranta. Odlučio se na slijedeći, posljednji korak. Uzeo je dezodorant i počeo se sprejati po desnoj ruci. Prelazio je sprejem preko ruke i pazuha prema krajnjem cilju – svojim preponama. Pažljivo je nasprejao svoj najinitmiji dio tijela.
Ona se, još uvijek omamljena ovim nevjerojatnim mirisom, lagano okrenula i počela mu prilazit. Miris je bio neodoljiv. Prišla je krevetu, legla i vođena mirisom počela njuškati njegovu ruku, pazuh, stomak…. Svukla je njegove bokserice i krenula dalje za mirisom.
«Aaaaaaaaaaarrrrrrrggggggghhhhhhhhhh…..» prostorijom se prolomio jezovit, bolni krik, krik ranjene zvijeri, krik očajnika. Zgrabio je mobitel i okrenuo 94.

Rasplet:

Medicinska sestra je nervozno prevrtala vrećicu sa odgrizenim penisom. Otvorila je vrećicu samo na tren, a onda pogledala prema mladom praktikantu. U očima joj se isčitavala požuda.

AXE – nijedna mu žena ne može odoljeti.

Autor braco u 20. listopad 2006 17:48:00 | 1 komentara

Sad se šire

SAD su nastale na svjetlim i časnim tekovinama. Sve je počelo jako davno sa jednim Georgom. Sve završava danas sa jednim drugim Georgom. Prvi George je bio čovjek koji je poveo Amerikance u boj za slobodu i nezavisnost. Prezime mu je bilo Washington. Dakle George Washington je poveo revoluciju za nezavisntost tadašnjih trinaest američkih kolonija koje su bile pod vlašću engleskih kolonijalista. Uz Komandanta Marka, Blafa, Žalosnu sovu, Floka i Vukove sa Ontarija, George Washington je uspio pobijediti Engleze i tako su nastale Sjedinjene Američke Države. Ta tada mala tranzicijska zemlja trebala je priznanje ostatka svijeta pa smo mi Dubrovčani bili prva svjetska država koja je priznala nezavisnost SAD. Narafski, obećali smo im tada i članstvo u NATO savezu ako budu dobri, fini i kulturni.
Ali jebiga, Amerikanci su, nezadovoljni sa samo trinaest kolonija, uskoro krenuli u osvajanje novih, još neistraženih djelova Divljeg zapada. Na čelu pionira istraživača su bili John Wayne i Gary Cooper, koji su, izlažući se velikom riziku, poveli novopridošle Amerikance u nove krajeve. Na svom svetom putu nailazili su na ogromno odobravanje i oduševljenje tamošnjih stanovnika, domorodaca, koji su ih posipali cvijećem ko što smo mi nekad posipali druga Tita. Uskoro su se SAD počele širit i to bez borbi i bez kapi prolivene krvi. Naime, Sijuksi, Komanči, Apači, Crne noge i ostala domorodačka plemena su dragovoljno pristajali da svoj dio teritorija ustupe novim naseljenicima, a u zamjenu su dragovoljno odlazili u prekrasne pustinjske rezervate u kojima im ama baš ništa nije nedostajalo. Osim možda korica kruha, pokoji bizon i malo vatrene vode i slobode.
Poznato je da su, naprimjer, Amerikanci pošteno dobili Texas i to zahvaljujući Davy Crocketu, američkom Jošku Jorasu, borcu za južne američke granice. Jest da se to baš nije sviđalo meksičkom generalu Santa Ani, ali ko je njega što uopće pitao. Vremenom su američki pioniri John Wayne i Gary Cooper stigli do zapadne obale. SAD su sad imale 48 država. Pošto se nisu mogli dalje širit kopnom, a sve zbog damn oceana, odlučili su krenut u osvajanje otoka. Tako su, a opet na dobrovoljnoj bazi, postali vlasnici Havaja. Nakon Havaja su sjeli za stol i skontali da imaju 49 država. Jebiga, to je bilo manje od 50, a uz to 50 je bio baš lijep okrugli broj. Tada im je pala na pamet Canada, ali su zbog međusobnih odnosa sa Kanađanima (nešto poput naših odnosa sa Srbijom) ubrzo odustali on Canade. Neko se pametan dosjetio da na krajnjem sjeveru kontinenta postoji Aljaska. No ona je bila u vlasništvu Rusa, pa je trebalo Ruse nagovorit da prodaju Aljasku. Rusi su u to vrijeme, a sve zahvaljujući KGB-u, znali da će Amerikanci u daljoj budućnosti imat atomsku bombu pa su pristali prodat Aljasku. Cijena je bila prava sitnica. Manje su Amerikanci platili Aljasku nego što je u Hrvatskoj pronevjerno novca u Domovinskom ratu.
Nakon kupnje Aljaske Amerikanci su odlučili malo stat sa nadasve fair i poštenim osvajanjem novih teritorija koje su pretvarali u svoje savezne države. A onda je sredinom prošlog stoljeća jedna nadobudna majka Amerikanka odlučila da će rodit sina. I tada se rodio on. Majka mu je nadjenula ime George. Nakon nekog vremena ovaj novi George je postao predsjednik SAD. I naravno, odlučio je malo proširiti SAD.

Američki predsjednik George Bush potpisao je novu nacionalnu politiku (National Space Policy) čime je prevlast u Svemiru postala aktivni dio američke politike. Nova «Svemirska doktrina» predviđa da SAD odbaci sve međunarodne sporazume koji će ograničavati njihovu slobodu u Svemiru, a zemljama koje budu ugrožavale interese SAD bit će zatvoren put u svemir. Piše ugledni njemački magazin Der Spiegel, a prenosi jučerašnji teletekst RTL televizije. Ljudskoj gluposti nikad kraja.

Tako je ovaj zadnji George odlučio da SAD ipak treba imat 51 državu te je proširio njene granice i na Svemir, a novu državu je nazvao Svemirske Američke Države. Njemu želim sve najbolje, a majke Amerikanke molim da više nikad, ali baš nikad, svojoj djeci ne nadjevaju ime George i ne prizivaju vraga. Ima i ljepših imena, kao naprimjer Stipe.

Autor braco u 19. listopad 2006 12:15:00 | 1 komentara

Slovenija se širi

Autor braco u 18. listopad 2006 21:58:00 | 2 komentara

Policija - 2. dio

Autor braco u 16. listopad 2006 21:46:00 | 4 komentara

Jamci i balkanci

Autor braco u 15. listopad 2006 16:47:00 | 2 komentara

Moja terapija

Autor braco u 14. listopad 2006 18:02:00 | 1 komentara

Životni standard

GFK – centar za istraživanje tržišta objavio je rezultate istraživanja provedenog na 1000 ispitanika. Istraživanje je bilo u svezi poboljšanja životnog standarda Hrvata u narednih godinu dana.
Ne bi to meni bilo ništa čudno da rezultati toga ispitivanja nisu zapanjujuće neočekivani. Rezultati toga ispitivanja nisu samo neočekivani nego ne odražavaju pravu sliku stanja optimizma hrvatskih građana. Naime mi smo najveći optimisti na svijetu, a sve u skladu sa stvarnim stanjem životnog standarda.
Rezultati ispitivanja kažu da 57 posto Hrvata misli kako im se životni standard neće mijenjat. Pa kako mogu Hrvati tako mislit? Odakle im pravo? Kad je opće poznato da u Hrvatskoj sve cvijeta i ide naprijed krupnim koracima.
Ipak jedna petina stanovništva misli kako će bit bolje. Pitam se odakle je ta petina stanovništva? Vjerojatno su to hrvatski iseljenici. Ili su iz Zagreba. Ne znam zašto Zagrepčani tako razmišljaju kad je opće poznato da su u Zagrebu najmanje plaće i da se baš tamo najteže živi.
Najzanimljivija i najčudnija mi je činjenica da su najveći pesimisti stanovnici Like, Korduna, Banovine, sjeverne Hrvatske i Slavonije. Pa pobogu zašto su oni najveći pesimisti kad svi znamo da se radi o stanovnicima koji žive ko bubrezi u loju. Doduše uz malo pomankanje loja, ali ipak žive. Ovi gore nabrojeni krajevi Hrvatske odskaču i od Europskih standarda a kamoli ne od Hrvatskih.
Po ovome ispitivanju ispada da će se poneki stanovnici morati i zadužiti da bi mogli popraviti svoj životni standard. Jesu li oni normalni? Pored svih blagodati koje uživaju sa svojim izrazito visokim plaćama oni se još hoće zaduživat. Kuda ide ovaj svijet? Sve je popizdilo. To bi značilo da se ja koji, na primjer, imam 1800 kuna mirovine moram zaduživat da bi popravio svoj životni standard. Zašto bi ja to radio kad imam ovoliku ogromnu mirovinu. Bila bi to obijest. Bilo bi to traženje kruha preko pogače. Jer ja sa svojih 1800 kuna mjesečno živim ko….ma ne nalazim pravi izraz za usporedbu.
Ovo istraživanje govori i to da 52 posto hrvatskih kućanstava ima financijske probleme. Cccccc…..baš volimo lagat. Ovo me podsjeća na onu anketu Durexa po kojoj smo mi najveći svjetski jebači. I tada smo lagali. Kojih 52 posto kućanstava ima financijske probleme? Neka se meni jave. Ja ću im od svoje mirovine riješit sve probleme.
Čak 37 posto ispitanika smatra da teško žive. Šta im to znači «teško žive»? Stvarno smo postali objesni. Svima koji su takvo što izjavili ja bi dao samo po 5000 eura mjesečno pa da vide šta je težak život. Kod ovolikih prosječnih plaća u Hrvatskoj oni se usuđivaju izjavit da teško žive. Sramota. Gdje je sad USKOK da ispita sve te hrvatske stanovnike koji su dali takve izjave? Sve to treba pozatvarat. Ako ništa onda zbog svjesnog laganja. Jer mi živimo vrhunski i nikakvih, a pogotovo ne financijskih, problema nemamo.
Pretpostavljam da je ovo istraživanje trik neke od stranaka u predizbornoj kampanji, a sve nebili pridobili što veći broj glasova. E pa ne ide to laganjem drugovi iz stranaka. Zasučite rukave i istinom dođite do pobjede. Samo istina koja glasi da živimo ko Lordovi može vam donijet pobjedu.

Autor braco u 12. listopad 2006 17:06:00 | 6 komentara

Ja premijer

Pošto je ovo predizborna godina, a meni je pun kurac lažnih obećanja političara koji se kandidiraju za predstavnike vlasti u Hrvatskoj, ja sam odlučio da se ove godine i sam kandidiram te da slijedom toga postanem premijer u Vladi Hrvatske.
Moja predizborna kampanja neće bit puna lažnih obećanja. Svečano obećavam da neću obećavat ništa što ja ne mogu izvršit. Moja kampanja će se zasnivat samo na obećanjima koja ću ja ispunit. Evo nekih od mojih obećanja:
Svečano obećavam da ću kad postanem premijer na sva ministarska mjesta zaposlit moju obitelj, rođake, rodice, prijatelje, poznanike, susjede, zgodne žene i magarca od susjeda Iva.
Tako će ministar vanjskih poslova bit moja dvanaestogodišnja kćer, dok će moj devetogodišnji sin bit ministar sporta.
Ministrica gospodarstva bit će moja sestra koja je završila srednju trgovačku školu i radila je cijeli život ko trgovac.
Ministar obrane će bit moj prijatelj nogometaš koji igra u obrani lokalnog nogometnog kluba.
Ministar branitelja će bit susjed Ivo koji je devedeset prve pobjego u Minhen ono kad je počeo rat u Hrvatskoj.
Njegov već spomenuti magarac će bit ministar financija i to zato ako nešto zasere, a mi pomislimo da je opet neko napravio magarca od nas, barem ćemo bit ravnopravni. Magarac on, magarci mi.
Ministar poljoprivrede će bit moj zet. On ima motokultivator ili frezu. Zna čovjek orat a bogami i posijat.
Ministar unutarnjih poslova, ako ga pronađu, će bit (neću mu spominjat ime) jedan moj poznanik koji ima oko 70 do 100 kaznenih prijava i još ga traže.
Ministar turizma, prometa i veza će bit onaj ko mi više plati. Dvoumim se između dvojice. Jedan nudi malo manje od drugoga, ali je natječaj još u tijeku.
Ministar pravosuđa će bit "Oko sokolovo" Mateo Beusan.
A ministar zdravstva? Ministar zdravstva će bit Andrija Hebrang.
Nadalje, obećavam da ću sva poduzeća koja su u fazi privatizacije kupit ja i to vašim novcima. Ta ću poduzeća poslije prodat Rusima pa će tako Rusi, na primjer, imat gdje proizvodit originalne hrvatske proizvode ko što su votka, Lada, Babuške te kaspijski kavijar iz Jadrana i Neretve.
Još obećavam da ću sa Slovencima sredit granice. Naime na granici će bit Kineski zid ako nam ga Kinezi daju povoljno, a ako ne onda ćemo gradit svoj izvorni Kineski zid.
Nadalje, umirovljenicima ću povisit mirovine za 0,017 posto, ali tek pred kraj mog mandata tako da ih dobijem da opet glasuju za mene, te ću im postavit još više kontejnera za smeće da prežive od prvog do prvog.
Zakonom ću zabranit sve zakone koji nisu u skladu sa zakonima koji idu na ruku narodu, to jest vama.
Eto to su zasad moja obećanja. Još obećavam da ću sa ovakom vladom napravit najveći napredak Hrvatske u povijesti i to za godinu dana.
Moj predizborni slogan će bit: "Dajte da ja malo parafiram sporazume o granicama sa Slovenijom i dajte da ja malo privatiziram Plivu".

Autor braco u 4. listopad 2006 9:16:00 | 0 komentara