vijesti iz nesvjesti

Privilegije prilikom upisa na fakultete

Nedavno je Ustavni sud RH ukinuo privilegije djeci Hrvatskih branitelja prilikom upisa na fakultet, što sam ja prvi pozdravio, jer stvarno u takvim situacijama privilegiranih ne bi smjelo biti. E sad, što se sve u Hrvatskoj smatra privilegijom? Da li je privilegija to što, na primjer, zagrebački srednjoškolci ni krivi ni dužni imaju besplatne pripreme za upise na fakultete? Da li je to privilegija, odnosno da li su oni privilegirani u odnosu na ostale hrvatske srednjoškolce koji će te iste pripreme morat plaćat iz džepa svojih roditelja?

Da, to je privilegija i to kakva privilegija. Jer logično je da će oni koji su imali besplatne pripreme biti bolje pripremljeni pa će samim tim lakše upisati fakultet od onih koji te pripreme ne mogu plaćat jer im roditelji jednostavno nemaju novaca.

Mnogi će na sve ovo reći da bi i ostali gradovi trebali pratiti primjer Zagreba i tako svojoj djeci omogućiti iste uvjete, to jest besplatne pripreme za upise na fakultete, ali se nitko neće zapitati imaju li ostali gradovi ili županije sredstava u svojim proračunima za takav potez. Koliko god se Zagrepčani ljutili na ovo o čemu pišem, treba im bit jasno da su upravo ti ostali gradovi omogućili zagrebačkoj djeci ovakve privilegije, jer Zagreb se hrani na račun ostalih gradova, a sve zbog centralističkog režima u Hrvatskoj, i na taj način dobija ogromni dio kolača iz poreza na dobit u svoj gradski proračun. To me podsjeća na ona prije ratna vremena kad je bila ista situacija samo što se tad punio proračun Beograda.

Mnogi Zagrepčani čak ni ne znaju za to, ali to je tako. Ja za svoju djecu nikad nisam dobio besplatne udžbenike, ma čak ni olovku. Djeca iz Zagreba ih dobijaju redovno. I pazi ti to, nisam nigdje pročitao da se neki roditelj iz Zagreba bunio zbog ovakve situacije, ali kad su djeca branitelja bila privilegirana onda su se i te kako bunili i tražili da Ustavni sud ukine takvu odluku i da sva djeca trebaju biti ravnopravna. E pa jebiga, ajmo i sad biti ravnopravni. Ili svima besplatne pripreme ili nikome.

Zna se, već sam to napisao, da nijedan drugi grad osim Zagreba ne može to priuštiti svojoj djeci pa vas molim da mi sad ne pametujete o tome da drugi gradovi naprave isto što i Zagreb. Od kojih sredstava će to napravit jedan Vukovar ili Vinkovci, a da ne govorim o manjim gradićima ili selima? To će biti moguće onoga dana kad svaki grad bude punio svoj proračun iz poreza na dobit, koji sad ide u Zagreb jer su tamo sjedišta svih imalo značajnijih hrvatskih tvrtki, a svi ti gradovi pomagali one gospodarski i privredno nerazvijenije gradove i sela. Ukinimo centralizam pa više neće biti ni ovakvih privilegija.

Autor braco u 27. siječanj 2007 21:41:00 | 11 komentara

Male tajne velikih majstora kuhinje

Često puta u novinama naiđem na poneki recept koji bi rado sam pripremio ali već nakon prvih jedne ili dvije rečenice u pravilu odustajem. Također često puta nalazim i preporuke za neke super restorane širom lijepe naše, kao i na savjete kako, u čemu i s čim pripremati i konzumirati egzotična jela. Te recepte, preporuke i savjete pišu naši proslavljeni kuhari, legende kuhinje u Hrvata, nenadmašni gurmani nepca osjetljivog poput dječje guze, putnici namjernici, ali i spisatelji. Pa tako, na primjer, u Jutarnjem listu svakodnevno nađem recept kojim na kraju obrišem guzicu jer za ništa drugo ni ne služi, pa čak ni za brisanje guzice, ali eto, drugu namjenu im ne pronalazim.

U tim receptima piše kako, na primjer, spremiti pileća krilca u umaku od gljiva i taman kad pomislite da ste riješili pitanje današnjeg slasnog ručka nešto vas sjebe. E jebi ga. Mene sjebe to što mi se ne da silazit u svoj vrt koji nemam, sa srpom u ruci da bi nabrao malo đumbira, mljevene kurkume, pimenta, šafrana, vrganja, šitake gljiva te zaklao provansalsko pile tovljeno na poseban način sa krupicom od kukuruza te teško 850 grama, jer u suprotnom jelo neće ispast onako kako treba. I naravno, nakon svega toga ja odustanem te skuham grah sa kranjskim kobasicama.

Današnji recept, koji nam preporuča majstor kuhinje Branko Ognjenović, je odrezak tune sa čilijem u balzamičnom octu. Mmmmmm, baš fino zvuči. Čim sam pročitao recept znao sam – to je to. I odmah sam se bacio na nabavku svih potrebnih artikala. 60 dag odreska jadranske tune, koja je najbolja, sam naručio direktno iz Japana, jer na peskariji u Gružu sam zadnji put tunu vidio prije tridesetak godina kad me tata vodio iz vrtića doma i kao svaki dobar tata svoje dobro dijete odlučio počastiti sladoledom koji se prodavao u neposrednoj blizini peskarije. Batate, koje idu kao prilog ovom slasnom jelu, sam naručio od indijanaca plemena Šamante iz brazilskog dijela amazonske prašume pošto ih je baš ovih dana nestalo u mom vrtu a sve zahvaljujući ovoj prokletoj klimi koja mi i inače uništava ovogodišnje usjeve. Za zalijevanje ovog jela preporuča se Plenkovićevo vino Barik Plavac koje sam baš nedavno pretakao nakon višednevnog gacanja i cijeđenja ove plemenite sorte grožđa koja raste u mom vinogradu kojega još nemam.

Za sve one kojima se ne da pripremati jela prema predloženim receptima, u istom tom jutarnjem listu Davor Butković preporuča restoran Najade u Lovranu i to u članku pod naslovom "Odlična riba uz pristojne cijene" te nam savjetuje da jedemo isto ono što je i on kušao – marinirane inćune na rikuli, trlje, blitvu, salatu i to zalijemo buteljom sasvim solidnog Movijina sivog pinota iz 2004. godine. Sve to bi nas koštalo pišljivih 500 kuna. Odličan savjet. Ma šta odličan? Fenomenalan savjet. Dakle, sutra se svi poštedite kuhanja dosadnih svakodnevnih jela, poštedite i vašu suprugu pranja posuđa, skupite svoju obitelj i pravac Lovran. Za ovu siću od petsto kuna za dvije osobe, dakle tisuću za četveročlanu obitelj, vi i vaša obitelj ćete biti sretni, siti i napojeni, a uz to ćete i malo proputovat te uštedjet 50-tak kuna koje ste imali namjeru potrošit na pripremu sutrašnjeg ručka ako ostanete doma. U ovom ćete restoranu s vašom prosječnom hrvatskom plaćom, moći pojesti čak četiri obroka i još će vam dostajati za gorivo i eventualno kutiju cigareta, jer grijeh je ne zapaliti poslije takvog obroka. Poslije toga spremite zube na policu do naredne plaće.

Ne mogu a da ne spomenem Renea Bakalovića koji u jutarnjem piše tjednu kolumnu pod nazivom "Dnevnik gastronomada", u kojem možete saznati sve što ste htjeli znati o pripremi jela na tradicionalan kineski, malezijski, tajlandski ili indijski način, uz obaveznu upotrebu pribora koji se koristi prilikom pripreme jela na ove načine, ali i samog konzumiranja ovih slastica, a koji možete bez problema nabaviti u svakoj malo bolje opremljenoj trgovini u Šangaju, Kuala Lumpuru, Bangkoku ili Bombaju kad budete, onako usput, skoro svakodnevno, prolazili tuda.

Autor braco u 21. siječanj 2007 20:05:00 | 7 komentara

Seksualno obrazovanje u školama

Autor braco u 19. siječanj 2007 16:18:00 | 4 komentara

Omražene osobe

Svi nešto mrze pa tako i ja. Moja mržnja doduše nije ona prava mržnja zbog koje bi ja trebao ići sa baseball palicom naokolo i rješavati se omraženih osoba ili stvari. Moja je mržnja više nekako pozitivna, a izražavam je na svoj način – kroz zajebanciju. Zajebavam se, prije svega, sam sa sobom a onda i sa svime oko mene.
Evo nekoliko za mene omraženih osoba viđenih iz moje perspektive:

Omraženi političar: Ivica Račan me toliko iritira da ponekad dobijem osip, čir na dvanaestercu, epilepsiju, trbušne plinove i kutiju xanaxa od moje psihijatrice. Njegov govor me ubija toliko da sam ja mazohistički ustrajan da ga poslušam do kraja iako mu izgovor jedne rečenice traje po dvadesetak minuta a izgovara je onim svojim prepoznatljivim hrapavim glasom koji čim čujem dobijem proljev. Nakon njegovog govora obično mi treba sedam dana da dođem sebi, da mi se stabiliziraju jin i jang, da moja magnetna polja ponovo profunkcioniraju kako treba.

Omraženo TV lice: Tu je konkurencija ogromna pa krenimo redom.
Boris Mirković mi je odnedavna malo manje iritantan pa o njemu više neću pisati. Renata Sopek također.
Danijel Delale, ta gora od čovjeka, taj supermen, taj od brda odvaljeni ali tanko rezani čovjek me toliko iritira da redovno poslije njegovog nastupa na TV ekranu isti moram očistit i dezinficirat sto postotnim alkoholom u koji sam umješao malo domestosa, sode kaustike, neo pitroida, kreča i lavande za ugodniji miris. To je čovjek bez čijih savjeta i prijedloga ja ne mogu zamisliti izlazak van jer sam prije uvijek bio u dilemi što obući, a sad, vođen njegovim prijedlozima, jednostavno obučem jaknu od kože netom okoćenog malezijskog netopira, čizmice od afričke ljutice ili egipatkse guje, šešir od antilopa, hlače od svile koju je još davno prije Marco Polo donio nakon posjeta Kini te gaćice od Kleina izrađene od najfinijeg satena tako da mi se pišo osjeća udobno i da mi se ne uvlače u guzicu.
U ovu konkurenciju TV lica ubrajam i Nevena Ciganovića koji liči na sve samo ne na pripadnika homo sapiensa. Ovaj macho man svakim svojim pokretom otkriva muškarčinu u sebi a dubokim grlenim glasom jednostavno hipnotizira sve koji ga slušaju, a prije toga nisu začepili uši. Zamišljam ga kako, ponekad kad ide na spavanje ili na tuširanje, odvrće obraze, skida malene usnice, odšarafljiva guzicu i pimpeka te se pretvara u ono što on zaista jest. Ništa.
Tv lica su i sportski komentatori, a tu je Mićo Dušanović apsolutni favorit. Prije svega, taj se čovjek toliko priprema za teniske mečeve koje vodi da su njegovi komentari toliko nadahnuti i briljantni da se ja ponekad zapitam zašto on ne prenosi i neke dinamičnije sportove poput šaha ili stolnog tenisa. Njegovi komentari su toliko dubokoumni i britki da ga čovjek jednostavno poželi imati za zeta. Uh, ah, joj, jest, nije, eh he, he he i sve ostale složenice slova h sa samoglasnicima, neeee, daaaa i da ne nabrajam, su komentari koje bi malo tko izvukao iz glave, pa pretpostavljam da ih Mićo tijekom priprema za vođenje jednog meča uredno zapiše na svom lipa mail blokiću na ih ne bi zaboravio. Umjetnost je poslije te komentare upotrijebiti u pravom trenutku a to može malo tko ili nitko osim njega.

Omraženi pjevač: Bez konkurencije Josip Katalenić. E taj dečko je umjetnik navlačenja bijesa razjarene gomile na sebe. Svaki njegov nastup, svaka pojava, odiše tolikom dozom iritantnosti da ja ponekad uzmem motornu pilu te od mog namještaja pravim namještaj za Barbie kućicu, a od televizije desetak malih televizijica. Osim što je taj dečko iritantan, sve ostalo mu je na mjestu. Pjeva kao slavuj kome su nakon raka grla odstranili glasnice pa sad tuli. Na bini se kreće poput invazije skakavaca na ionako slabe usjeve u afričkim ravnicama, a njegovi pokreti ruku podsjećaju na lepet slabašnih krila tek izleglog bjeloglavog supa. Izraz njegovog lica na bini otprilike je jedak izrazu lica deve pirlikom umjetne oplodnje tijekom koje veterinar zavuče svoju ruku u devin spolni organ ili ti ga pičku (jer ja sam i dalje seljak) te je oplođiva sa dozom sjemena dostatnom da napuni vojničku čizmu broj 47.

Autor braco u 17. siječanj 2007 14:42:00 | 4 komentara

Liposukcija Opaljene na TV ekranima

Odbrojavam dane, sate i minute. Nestrpljiv sam, a to me ubija. Još devet dana. Još devet dugačkih dana do jednog od najvećih TV spektakla sezone. Naravno, čekanje kratim uz internet, porniće, karte, šah, grickanje noktiju do kosti i moju omiljenu razbibrigu, čupanje obrva i depilaciju pubične zone. Uz sve navedeno još se polako bavim nabavom svih potrebnih artikala za što kvalitetnije praćenje ovog spektakla. Tako sam već pribavio posebne 3D naoćale da mi ne bi promaknuo nijedan trenutak ili detalj. Frižider sam napunio do vrha, a dio sam morao odnijet kod susjeda jer u mom više nema mjesta. Dakle, skoro sve je spremno. Fale samo kokice ali njih ću spremit kad za to dođe vrijeme.

E sad se vi pitate o čemu se to radi, jel tako? Pa evo. Duboko udahnite i pripremite se da uz zvuke fanfara, doboša i ostalih tuš instrumenata napokon čujete o čemu se zapravo radi. Idemo... tra-tra-tra-tra-tratratra "Liposukcija Danijele Dvornik na malim ekranima" tra-tra-tra-tratratra. U najavi ove emisije, koju sa nestrpljenjem iščekuje svekoliko hrvatsko pučanstvo, stoji i to da je Danijela Opaljena Dvornik već ranije sama teškim vježbama istesala svoje nogice do savršenstva, te bi joj sad na njima pozavidio svaki poveći nosorog, Safet Sušić, Đemo Mustedanagić ili Ben Johnson. Dakle, gospođa Dvornik nakon ovih vježbi, a posebice liposukcije, više ne liči na debelu ženu nego pomalo podsjeća na plinsku bocu malo većeg formata i puno većeg kapaciteta od uobičajenih plinskih boca.

Liposukciji trbuščića se poznata gospođa, književnica, blogerica, umjetnica i tv zvijezda, podvrgnula u ordinaciji plastičnog kirurga Siniše Glumičića, koji je samo za ovu prigodu iznajmio dvije cisterne u koje su pretovarili rastopljeni sadržaj trbuha i guzice gospođe Dvornik. Iz povjerljivih izvora saznajemo da će sav taj sadržaj oblina gospođe Opaljene biti prodan na aukciji, a najviše zanimanja pokazuju proizvođači sapuna. Naime, od tolike količine masnoća moguće je proizvesti najmanje tonu sapuna najviše kakvoće, koji će potom bit ponuđeni u ekskluzivnim parfumerijama, još ekskluzivnije zapakirani u zlatno obojane omote od najfinijeg egipatskog papirusa sa uzorkom guzice Opaljene i omotani crvenom mašnicom, te prodavani po najvećim cijenama i to samo odabranoj klijenteli poput Nevena Ciganovića, kao što i zaslužuje svaki proizvod gospođe Opaljene. I to nije sve. Uz svaki kupljeni sapun dobijete i njenu unikatnu ogrlicu po promotivnoj cijeni, ručno rađenu i dizajniranu prema njenom dizajnu na kojem bi joj pozavidio i mentalno retardirani mladunac orangutana koji se slagajući ogrlice uči osnovama upotrebe ruku pri trijebljenju vaški i krpelja drugim orangutanima u njegovoj zajednici.

Autor braco u 15. siječanj 2007 2:05:00 | 8 komentara

Priče iz Hrvatske - 1. dio

Ovih dana sam malo više čitao nego pisao. I ovih dana sam se uvjerio da smo mi stvarno i definitivno najmazohističnija (valjda se tako piše) nacija na svijetu. Kad nas ne jebu drugi onda mi jebemo sami sebe, a kad nas drugi jebu onda mazohistički uživamo u jebačini. U zdrav mozak. Razmišljam tako o pročitanom i viđenom ovih dana i mislim se - kad smo takvi onda i zaslužujemo sve što nam se događa.
U jutarnjem sam čitao o satovima naših političara. Ivo Sanader, na primjer, na ruci ima sat od 30000 eura a doma čuva još jedan od 15000 eura. Odakle ti satovi? Kupljeni od plaće? Neko poklonio? Aha, danas ljudi trče naokolo i poklanjaju satove od 30000 eura, samo jebote, nikako da ja naletim na jednoga takvoga. I zamisli kakvi smo mi, niko živ nije javno postavio to pitanje odakle ti satovi. Opravdaj druže imovinu pa nosi ako ćeš i Big Bena na ruci.
Antu Kovačeviću provalili u kuću i iz garaže??? odnijeli nakita u vrijednosti oko 100000 kuna. Koliko ima u bankama ako u garaži čuva toliko? Boli narod kurac za to.
Dogradonačelnik Rijeke osumnjičen je za utaju poreza u iznosu od preko milijun kuna. Ajd, ništa čudno. Ali kad su građane pitali što misle o tome nisam mogao vjerovat. Neka gospođa u bundici kaže da ne vjeruje jer je on tako krasan i fin gospodin (kučko glupa krade ti iz usta a ti bi ga još i pojebala), druga bi ga na ranu stavila, treći čovjek također, a gradonačelnik Rijeke bi mu vjerojatno spomenik digao jer nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno. Dajte meni, jebem vam mater, da im ja dokazivam krivnju, pa da vidite jada. Ali eto, mi smo kreteni. Umjesto da mu se za opomenu odma odsječe lijeva ruka i da mu se da 3 dana vremena da vrati novce pa ako ne vrati da mu se odsiječe i desna ruka, mi ga još hvalimo i dižemo u nebesa. Pa dobro narode koji ti je kurac?
Djedica Stipe pjeva ustaške pjesme, oslobađa ratne zločince, napada Hrvatske branitelje, ali on je tak fin i slatki djedica kak i jež i ne daj ti Bože reći nešto protiv njega jer ćeš na sebe navuć bijes svih onih mazohista koji toliko uživaju u njegovim petljavinama da će takvo ponašanje ući u knjige psihologije i predavat se na svim svjetskim fakultetima na kojima se studira psihologija. Jer to je svjetski fenomen.
Jebenti život, u Hrvatskoj godinama nestaju najveće firme, ljudi ostaju bez posla, preko pola države živi na rubu gladi a naši političari se vozikaju u najskupljim limuzinama, žive u vilama, na operacije idu u najskuplje klinike na svijetu, žderu beluga kavijar ali ne i onaj zamjenski iz Konzuma jer je taj škart i ne vrijedi iako ne razlikuju riblja jaja od nojevih. Ali mi šutimo. Mi kretenski šutimo.
Doduše, ponekad, iako rijetko, se skupi poneka manja grupica nezadovoljnika koji šetaju oko Markovog trga sa zviždaljkama i transparentima te fićukaju u znak prosvjeda. Prvo, ko smišlja parole na onim transparentima? Maštovit je nema šta. Te parole pristaju transparentima i događaju protiv kojega se prosvjeduje isto ko što Žaku Houdeku pristaju baletanske tajice. I onda ti prosvjednici fićukaju, a nasuprot njima stoji kordon od par tisuća policajaca specijalaca opremljenih ko da idu u osvajanje Lenjingrada, sa štitovima, kacigama, pištoljima i pendrečinama. Šta će im kacige? Da ih neko od prosvjednika ne bi mlatnuo transparentom od jeftinog papira po glavi? Šta će im štitovi? Da ih ne bi poprskala pljuvačka iz zviždaljki? Pištoljima bi se vjerojatno branili od razularene gomile sastavljene od  tridesetak prosvjednika naoružanih konopčićem na kojem visi plastična zviždaljka.
Eto kakav smo narod. Umjesto da se skupi milijun ljudi i da fino sve što ne valja potjera u najmanje tri pičke lijepe matere, skupi ih se tridesetak i fićukaju i to uredno zakonski odmaknuti toliko daleko da se njihovo fićukanje ne bi čulo u uredima Vlade jer bi možda smetali u donošenju važnih, životnih odluka kao što je na primjer odluka predsjednika Vlade koji će sat danas nosit na ruci.
Naši, od naroda odabrani, saborski zastupnici koji imaju plaću oko 16000 kuna plus neka sića za nadzorne odbore, i za tu plaću bi trebali zastupati narod iz regije iz koje dolaze, u stvari samo drkaju kurac. Ne prijavljivaju bolovanje da im se ne bi odbijalo od te crkavice od plaće. Rade oko mjesec dana u godini, a i to kad rade u stvari ne rade, nego piju u saborskoj kantini i okolnim kafićima do kojih ne dopiru zvuci zviždaljki nezadovoljnika. Puhali su oni i u dreger za vrijeme zasjedanja sabora i zamisli, pokazalo 0,05 promila većini, ali naravno, oni nisu pijani. Nisu pijani? Pa znam i ja da nisu, ali zamisli čuda, ne mogu to nikako dokazat policajcu kad me zaustavi sa autom i kad ja toliko napušem. Kad im je predosadno onda u Saboru gledaju Severinu kako se jebe i čekaju kad će Index izbacit vijest da je snimljen pornić sa Sanaderom kako se jebe u guzicu.
Eto kakav smo mi narod. Neko izbaci Mirka Filipovića kao kandidata na svojoj listi i narod odma trči da zaokruži njegovo ime jer, jebote, on je Mirko Filipović. On je poznata faca, baš ko i Franjo Arapović te odma mora bit saborski zastupnik. Nešto se mislim, idem osnovat stranku. Zvat će se SBBK, ili Stranka Big brother kretena. Tanju postavljam za nositelja liste. Po popularnosti bi glatko trebala dobit izbore. Danijel bi bio ministar u Vladi, uostalom kao i svi ostali kandidati. Tomislav bi bio ministrica branitelja, obitelji i svega ostalog. Ministar prosvjete i sporta bi bio Simon i da ne nabrajam dalje. I jebo mi pas mater ako takva Vlada ne bi više napravila od ove sad.
Koji će kurac Mirko Filipović u Saboru? Mislim, svaka njemu čast. Pametan je čovjek i vjerojatno bi nešto napravio, ali on nema vremena za ta sranja. On je vrhunski sportaš i narod je to znao kad ga je birao. Znali su oni koji su glasali za njega da ga neće viđat u Saboru. Pa koji su kurac onda glasali za njega? Ajde, Mirko je ipak fer igrač pa svoju plaću poklanja negdje u neki dom (tako sam barem čitao, čini mi se).
Zastupnik u Saboru mora bit osoba koja će zastupat onu regiju iz koje dolazi. Barem bi tako trebalo bit. Ali jeli to doista tako? Jest kurac. Prije izbora obećavaju se brda i doline, a čim dobije izbore zaboravi ko mu je mater, a ko ćaća, odakle dolazi i zašto je zapravo tu gdje jest, u Saboru. Tako seljak preko noći postaje gospodin. Jedino ga bijele čarape podsjećaju na kraj iz kojeg dolazi a jedina mu briga postaje to kako će prvog uzet svojih teško, gotovo krvavo, zarađenih 16000 kunica te kako će izbjegavat sjednice jer je tamo baš jako dosadno i gdje će se jeftinije nažderat i napit, i to po mogućnosti o trošku države, jer kad mu je država dala stančić u Zagrebu od trista kvadrata na korištenje onda mu može platit i žderanje.

Da ne dužim sa ovim postom stavit ću ono…

Autor braco u 4. siječanj 2007 16:51:00 | 7 komentara